Umjetnik Davor Konjikušićm s kojim smo imali intervju povodom njegova rada Sveti ljudi, u najavi izložbe objašnjava svoj koncept.

'Antropometrijski portret je standardizirana metoda fotografiranja kojom se umanjuju pogreške pri mjerenju i opservacijama lica, koju je u 19. stoljeću izumio Alphonse Bertillon. Uz određene modifikacije, takav način fotografiranja koristi se i danas za portretiranje kriminalaca, ali su se s vremenom identifikacijske tehnike proširile na sve građane, kroz uporabu biometrijske fotografije.

'Najneutralnija i najprivatnija činjenica tako postaje nosač društvenog identiteta, uklanjajući njegov javni karakter. Ako biološki kriteriji, koji ni po čemu ne ovise o mojoj volji, određuju moj identitet, onda konstrukcija političkog identiteta postaje problematična.'

Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovaj tip fotografije, takozvanu tipološku fotografiju (type photographs), koristili su nacistički znanstvenici kako bi snimajući Židove potvrdili svoje rasne diskriminirajuće teorije, primjenjujući fiziometrijske metode koje je izumio Francis Galton. Danas se ova vrsta fotografije primjenjuje i kako bi se provodila kontrola nad imigrantima, odnosno tražiteljima azila u zemljama Europske unije.

Kao početnu točku svog rada koristim službenu 'Šablonu za provjeru ispravnosti biometrijske fotografije' koje je fotografima nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju dostavilo Ministarstvo unutarnjih poslova. Slijedeći ove upute fotografiram portrete tražitelja azila, ljudi bez građanskih prava koji se nalaze u vakuumu između deportacije i odobrenja ostanka unutar EU-a. Kako bi ih kontrolirali, policija im uzima otiske prstiju i snima biometrijske fotografije, slijedeći upute propisane kontroverznim zakonom poznatijim pod nazivom Dublin Regulation.

Tražitelje azila fotografiram prema policijskim uputama, svjesno radeći grešku. Dopuštam minimalne ekspresije lica koje pokazuju njihovu osobnost, odbijajući im oduzeti individualnost i svesti ih na arhivski podatak. Mijenjajući odnose moći propitujem ulogu medija fotografije kao političkog instrumenta za kontrolu i nadzor.

Izlaganjem fotografiranih lica tražitelja azila u javnom prostoru, koji smatram mjestom na kojem su najjasnije uočljivi društveni antagonizmi, odnosno odnosi moći, želim imigrante barem na simboličkoj razini učiniti vidljivima. Pokušavam otvoriti pitanje o njihovom statusu, položaju te uopće o imigrantskim politikama EU-a. Važnim dijelom rada smatram dokumentiranje propadanja fotografija u javnom prostoru, gdje su portreti prepušteni različitim intervencijama koji prvenstveno pokazuju odnos građana prema 'Drugima'.

Rad je sastavljen iz tri dijela: portreta tražitelja azila, intervencija u javnom prostoru, odnosno fotografija na kojima se vidi suodnos između fotografija, arhitekture i ljudi te fotografija uništavanja, propadanja i tuđih intervencija. Projekt prati i videodokumentacija koja se odnosi na intervencije u javnom prostoru', objašnjava umjetnik.