Hrvatska javnost ni prije razlaza SSSR-a i konačna zalaza socijalizma u obje zemlje nije mnogo znala o fotografiji u Sovjeta. Svodilo se to uglavnom na jeftino nabavljene fotoaparate marke Zorki, bezočne kopije predratne Leice s odličnom istočnonjemačkom optikom, Zeiss iz Jene i lako pokvarljivom mehanikom ili pak na fotoklubašku bakelitnu Smenu te dvooki Ljubitelj tipa Rollei.

Znali smo, više po čuvenju, i za Aganjok, rusku verziju čuvenoga magazina Life, tiskanu u bljedunjavu koloru, kakav se u nas pogrdno nazivao ruskim, a poznat nam je bio ponajviše iz filmova.

Stoga je organizator ove izložbe Hrvatski fotosavez, koji redovito bijenalno predstavlja značajne novine na svjetskoj fotografskoj sceni, učinio zaista značajan kulturološko-civilizacijski pomak u percepciji naše fotografske i šire javnosti.

Koncepciju ove velike izložbe i izbor dvadeset dvoje autora s ukupno dvjestotinjak radova potpisuje Želimir Koščević, programski savjetnik agilne foto galerije Lang iz Samobora. Izbor se posebno usredotočio na zanimljive prikaze motiva iz svakodnevice iz Ruske Federacije, Ukrajine i Bjelorusije, ali viđene kroz tražila kamera istinskih majstora fotografije koji posebno dobro uočavaju u toj svakodnevnici ono čega nije bilo na današnji način sve do rečenoga raspada Sovjetskoga Saveza kao geopolitičke velesile. Pritom ti angažirani fotografi nisu okupirani samo životom velikih gradova, već i sveukupnom svakodnevnicom u Rusiji i šire.

Poneki fotografi tako okrenuti više ruralnom aspektu današnjice bilježe zapravo i onaj život koji, iako se za njih u velikoj mijeni nije dovoljno preobrazio, za oko suvremenoga Europljanina doima se u najmanju ruku soc-egzotičnim. Primjerice, u postsovjetski izmijenjenim pejzažima oni ponajbolje uočavaju, pa i naglašavaju, stanovitu nepromjenljivost infrastrukturnoga rekvizitarija iz doba tvrdoga državnoga socijalizma, pa i prije njega.

Da se u tome primijetiti čak neku vrstu prosovjetske nostalgije, ali ne i nekoga žaljenja za tim dobom. To je naprosto tako fotografirano, onako kako zbilja jest. Mnoge od odabranih fotografija ilustriraju tako gotovo šokovito karikaturalan sraz novoga i staroga, primjerice na slici Alekseja Malgavka koja prikazuje pokrupnu matrušku, u najšarenijoj mogućoj haljini, jednako krupna uzorka, kako ručno tegli veliku kantu mlijeka preko ceste, a u pozadini je velika hi tech trgovina, zgrada načičkana satelitskim antenama, s najpoznatijim svjetskim brendovima elektroničkih uređaja po fasadi, ali i 'remontnim' malim postolarom u prizemlju.

Posebice su tako zanimljive slike Vladimira Sokolajeva s početka osamdesetih godina, crno-bijele su to fotografije pomalo magnumovskoga stila, ali na sovjetski način pa ma što to značilo, na kojima se vidi kako neki skup geologa, u Novokuznjecku 14. veljače 1984, pobožno sjedi u nekoj društvenoj prostoriji pred televizorom i oprašta se od generalnoga sekretara Centralnoga komiteta KPSS Jurija Andropova.

Podjednako je dirljiva, pa i posprdno nostalgična, moglo bi se danas reći, fotografija istoga autora koja prikazuje, također u Novokuznjecku, ali 10. travnja 1983. kako se prodavačice natječu u nečemu što se zove proizvodna gimnastika. U tu su se ne tako davnu stvarnost uvukle dramatične scene Čečenije gdje mnoge obitelji još stanuju u razrušenim i po život opasnim stanovima.

Tako vidimo maloga, tromjesečnoga Rašida Gamajeva, kako ga kupaju u stanu na petom katu kojem je soba tako razrušena da se iz nje vidi sve do prizemlja, a snimio je to u rujnu 2006. u Groznome Dimitrj Beljakov. Tu su ikone iz tradicije (Ilja Pitalev, Pavel Smertin), i ikone iz sovjetske povijesti (Evgeni Zalužni), ali i sve napetosti raznolikih svakodnevnica. (Aleksander Petrosjan, Sergej Karpov, Pavel Golovkin, Aleksander Krjažev), ali ima tu pomalo i nekoga postsovjetskoga popartizma sa zidnih tapeta (Lucija Ganjeva), teških osobnih sudbina u seriji snimljenica u kažnjeničkoj koloniji gdje kaznu služe i majke s djecom rođenom u zatvoru koje je veristički portretirala Marina Krugljakova, ali nailazimo tu i na pomalo glamurozne autorefleksije autorice Vije Muragine.

Dr. Irina Čmireva, autorica predgovora katalogu ove izložbe, govoreći o tome kako je aktualna stvarnost evidentna u izloženim fotografijama, ističe da je fotografska reportaža, koja je devedesetih godina i početkom 21. stoljeća bila u sjeni fotografije koja je prikazivala vrijeme razonode i fotografije s područja suvremene umjetnosti, opet u središtu pozornosti jer realnost se tako brzo mijenja kao da pozira na ulicama za fotografe s brzim kamerama. Stoga u ovom postsovjetskom postkomunizmu, u dobu sveopćega postindustrizma, ova izložba može se, bez mnogo natege, shvatiti kao apologija fotografskom postmodernizmu u kojem je sva kreativnost uvijek bila pozvana na samoizražajnost. Potrebna je samo sklonost brzom okidanju.