Film Miroslava Terzića 'Šavovi' imao je premijeru u veljači na ovogodišnjem Berlinaleu, na kojemu je osvojio nagradu Europa Cinemas Label za najbolji europski film u sekciji Panorama. Na nedavno završenom Pulskom filmskom festivalu dobio je priznanje za najbolju manjinsku koprodukciju, kao suradnja Srbije, Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Na Motovunu će biti prikazan 25. srpnja.

Scenarij 'Šavova', koji potpisuje Elma Tataragić, otkriva šokantnu i istinitu priču o novorođenim bebama nestalim iz bolnica u Srbiji koje su, prema svjedočenjima stotina roditelja, proglašavane umrlima. Zapravo su nasilno oduzimane, u suradnji nadležnih organa, bolničkog osoblja i pogrebnih poduzeća, te ilegalno prodavane za usvajanje. Takvih slučajeva, kako se pokazalo, od 1960-ih bilo je na tisuće, ne samo u Srbiji, nego i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, a nijedan od njih do danas nije riješen.

Terzić je utemeljio svoj film na svjedočanstvu jedne od majki, krojačice iz Beograda, koja vjeruje da joj je oteto dijete prije više od dvadeset godina. Provela je godine po sudovima i općinama pokušavajući dokazati svoju sumnju i vjeruje da je uspjela pronaći nestalog sina, mladića od 20 godina koji živi sa svojom novom obitelji u okolici Beograda.

Krojačicu Anu u filmu glumi Snežana Bogdanović, a na Međunarodnom filmskom festivalu FEST u Beogradu dobila je nagradu za najbolju glumicu. Osim nje, u 'Šavovima' uloge imaju Marko Baćović, Jovana Stojiljković, Vesna Trivalić, Dragana Varagić i Pavle Ćemerikić.

Kada ste prvi put čuli za slučajeve beba ukradenih u rodilištima?

Naišao sam na novinski članak koji je govorio o tome, a tada mi je to zvučalo nevjerojatno, kao izmišljotina. Međutim, s vremenom se počelo pojavljivati sve više takvih članaka. U tom periodu i sam sam trebao postati otac pa mi je to postala i osobno vrlo značajna stvar. Kad nam se dijete rodilo i kad je sve prošlo u redu, mislio sam da se o toj temi jednostavno treba govoriti zbog drugih roditelja koji su ostali bez svoje djece. Odlučio sam snimiti film, samo što u početku nisam bio siguran hoće li biti dokumentarni ili igrani. Kako sam ulazio dublje u tematiku i otkrivao sve više priča i slučajeva, shvatio sam da će biti potreban jak i snažan glas da se ispriča tako strašna i važna stvar.

Kako ste došli do žene na kojoj temeljite priču Ane iz filma?

Sasvim slučajno. Otišao sam kod krojačice da mi skrati hlače, a ona mi je rekla da se vratim za 20-ak minuta i da će dotad biti gotove. Sjeo sam preko puta na kavu s tetkom koja živi u tom kvartu, a koju ne viđam često i ona mi je rekla kako je ta krojačica, gospođa Drinka Radonjić, najpoznatiji slučaj majke kojoj je u rodilištu u Srbiji ukradena beba. Kad sam se vratio po hlače, predstavio sam joj se i pitao je želi li mi dati intervju. Pristala je i sutradan smo dugo razgovarali o njenom slučaju. Ona je fantastična, skromna, hrabra i veoma inteligentna žena čiju je priču svakako trebalo iznijeti.

Od Srbije se još krajem prošle godine tražilo da hitno usvoji Zakon o nestalim bebama, pa su vlasti obećale da će krenuti s time ovog proljeća, da bi nedavno, u lipnju, rekle da će to učiniti do kraja ove godine. Kako komentirate službeni odnos Srbije prema ovom problemu, to njihovo odgađanje da se prime njegova rješavanja?

Postoje već nekoliko godina različite komisije koje se mijenjaju od vlade do vlade, a postoji i Savjet Europe i Sud u Strasbourgu koji je donio jednu presudu u korist majke. Očito ne postoji prava želja da se riješi taj problem. Formalno da, ali ne radi se suštinski na tome da se ti slučajevi zaista riješe te da se ti roditelji umire i napokon dobiju odgovore na pitanja što se dogodilo s njihovom djecom.

Koliki je vaš film doprinos raspravi o ovom problemu u Srbiji?

Volim se nadati da jest doprinos. O filmu se dosta pisalo i još se piše, a svaki put se pritom piše i o tim slučajevima i svim tim ljudima. Na taj način postaje dijelom pokliča svih tih majki koje su izgubile djecu.

Kakve su reakcije na 'Šavove' u Srbiji, kakve izvan njenih granica?

Kad se mali čovjek bori protiv sistema, navijate za malog čovjeka, obično je to tako. Zato se velik broj ljudi poistovjećuje s ovom pričom. Svatko tko nije emotivno osakaćen može osjetiti bol tih žena.

Na Motovunu predstavljate i kratki film 'Lieber Augustin'. O čemu se radi u njemu?

Govori o jednom danu dvojice njemačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu, o tome kako obavljaju svoj svakodnevni posao u konclogoru. To su naizgled obični ljudi koje rat pretvara u čudovišta.

Debitirali ste 2012. filmom 'Ustanička ulica' o ratnim zločinima. Kako se danas zemlje bivše Jugoslavije nose s vlastitim ratnim zločinima i procesuiranjem vlastitih ratnih zločinaca?

To je pitanje za svaku od tih zemalja. Za zločin svatko treba odgovarati. Po meni on ima ime i prezime, a ne naciju i svaka od država treba se pozabaviti time da zločinci budu kažnjeni.