Naime, zadnjih godina u svojim tekstovima promovira ideju o tome da je kultura, umjesto da bude nositelj oplemenjivanja i produhovljenja čovjeka, postala oruđem kontrole, pacificiranja, depolitizacije i potrošačke estetizacije, ustoličivši se time kao jedan od najzanimljivijih kritičara suvremene kulture.

Pajić je usto i glavni urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa i zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik te dobitnik međunarodne autorske nagrade za literaturu austrijske zaklade Kulturkontakt iz Beča za 2008. godinu.

U najavi za konferenciju 'Vizualni studiji kao akademska disciplina' piše kako to četverodnevno događanje ima za cilj provjeriti aktualni status vizualnih studija u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Budući da već godinama radite na utemeljenju vizualnih studija kao znanstvene discipline u Hrvatskoj, možete li reći gdje su po vašem mišljenju vizualni studiji danas?

Vizualni studiji i znanost o slici nastali su 1994. godine. W. J .T. Mitchell te je godine objavio knjigu 'Picture Theory', a Gottfried Boehm zbornik 'Was ist ein Bild?' Od tog trenutka svjedočimo bujanju novih interdisciplinarnih pristupa digitalnom svijetu. Znanstvene su discipline prije opisivale stvarnost. Obrat je u tome da svijet više ne postoji kao nepokretni objekt. Sve se danas znanstveno generira i tehnološki konstruira. S procvatom novih informacijskih tehnologija nužno je pronaći misaoni alat za ovaj vrli novi poredak u kojem umjetnost sa znanošću sudjeluje u proizvodnji čak i umjetnoga života (A-life). Vizualni studiji su iz geta humanistike na sveučilištima postali 'sada' i 'ovdje' pitanje budućnosti odnosa umjetnosti, kulture i svijeta života u postindustrijskim društvima. Sazrelo je vrijeme za promjenu akademskog stanja stvari.

Nije riječ o starom vinu u novim bocama. Radikalni zaokret od jezika k slici označava put u složenu strukturu mreža. S jedne su strane zahtjevi prilagodbe novome svijetu, a s druge pokušaj da se medijskoj matrici događaja odrede granice između ideologije, vizualnosti i estetike u virtualnoj stvarnosti. Poput gledatelja filma 'Matrix' iskazujemo sumnju i vjeru u novu stvarnost koja se sama od sebe stvara i razara. Ali više nitko ne može utvarati da je moguće sredstvima klasičnih disciplina povijesti umjetnosti, primjerice, razumjeti fenomen izvedbene prakse Stelarca, jednog od vodećih kibernetičkih umjetnika.

Organizatori konferencije su, između ostalih, i Centar za vizualne studije, te časopis Tvrđa, koji ste pokrenuli i koji uređujete. Kakvu su ulogu u promociji vizualnih studija odigrali Centar, a kakvu časopis?

Pokretač ideje o utemeljenju vizualnih studija u nas je Krešimir Purgar. S nastankom Centra za vizualne studije, publikacijama, projektima, online časopisom IMAGES otvorena su preklapajuća znanstvena područja istraživanja umjetnosti. Kolega Purgar i ja 2007. zajedno smo organizirali konferenciju 'Vizualna konstrukcija kulture' u Zagrebu. Između ostalih, sudjelovao je svojim predavanjem i Keith Moxey sa Sveučilišta Columbia u SAD-u, uz Mitchella i Elkinsa, vodeći predstavnik vizualnih studija.

Objavljeni zbornik i još dva zajednička simpozija 2012. te 2013. godine u lipnju – 'Medijska slika svijeta' i 'Suvremena umjetnost u doba spektakla' – tu su suradnju još više učvrstili kao put ostvarenja ideje o umrežavanju srodnih projekata u nas i svijetu. Časopis Tvrđa je koncepcijom bliži filozofiji medija i teorijama suvremene umjetnosti s obzirom na pitanje društva, politike i tijela. Novi dvobroj Tvrđe bavi se filozofijom Gillesa Deleuzea i raznolikim problemima digitalnoga doba od medija do performativne umjetnosti. U tom susretu blizine i razlika između projekta Centra i časopisa Tvrđa odvija se produktivni dijalog.

Konferencija zahvaća nevjerojatno širok dijapazon vizualnih fenomena, od proizvoda kreativnih industrija – mode, grafike i produkt dizajna, preko nekro slika i špiljske umjetnosti do pitanja tijela, performansa i politike o kojima će govoriti 35 znanstvenika iz Hrvatske i raznih zemalja svijeta. Kako biste na temelju prijavljenih radova ocijenili aktualne interese znanstvenika u vizualnim studijima te na temelju toga rekli u kojem se smjeru danas kreće ta disciplina? Jesu li još uvijek mediji u prvom planu?

Kreće se od širine prema sužavanju granica. No radi se o uvjetnoj autonomiji područja. Filozofija medija je odličan primjer. Naspram mediologije i komunikologije, ovdje je naglasak na pristupu slici i medijima u cijelom nizu orijentacija poznatim od Wittgensteina i Derride do novih pragmatista. U svakom slučaju, ne samo da cvjeta tisuću cvjetova, već su i vrtovi sve više precizno uređeni i imaju svoje metode i sustave.

Medij je već stara riječ za ono što posthumanisti i transhumanisti ispituju – vizualizaciju svemira i kiborgizaciju čovjeka. Ubrzavanje otima dah. Stoga je vrijeme za stabiliziranje struke u uvjetima totalne digitalizacije svijeta.

Može li se govoriti o različitim interesima i interpretacijama teoretičara vizualne kulture koji dolaze iz zapadnih, odnosno, istočnoeuropskih zemalja? Slučaj predavačice iz Poljske...

Nitko ne može pobjeći od svojih problema. Kao što je u teoriji kulture u globalno doba pitanje moći ne samo uže političko pitanje, već presudno za interkulturalni dijalog između država i naroda, tako je u ovom slučaju nasljeđe realnoga socijalizma još uvijek traumatsko polje suočavanja s današnjicom. Slike su estetska stvarnost medijskoga doba. Ali one su i žive rane koje se ne mogu prevladati selektivnim zaboravom. Teoretičar avangarde Boris Groys u studiji o Staljinu i sovjetskoj avangardi pokazao je kako je čitav model društvene organizacije komunizma u 20. stoljeću bio u znaku vizualne tvorbe ideologije 'napretka' i zabrane slika - ikonoklazam.

Duh avangarde živi i u mrtvim slikama nedavne prošlosti. Umjesto križarskoga rata s idelogijama prošlosti, mnogo je važnije arhiviranje i muzealiziranje ideja iz kojih nastaju politike otpora i politike zatiranja slobode.

Konferenciju će otvoriti W. J. T. Mitchell, profesor sa Sveučilišta u Chicagu te utemeljitelj i jedan od najpoznatijih teoretičara vizualnih studija u svijetu, koji će u drugom dijelu događanja govoriti o iznimno zanimljivoj i aktualnoj temi – upotrebi slika u Occupy pokretima i Arapskom proljeću. Možete li ukratko objasniti njegov doprinos vizualnim studijima?

Posrijedi je mislilac promjene paradigme iz svijeta teksta u vizualni kontekst mreža. Mediji tvore sliku svijeta, a čitanje slika sada iziskuje nova znanja i vještine. Zasluga Mitchella za novo mišljenje vizualnosti može se usporediti s onim što je Foucault učinio za teoriju moći i ideologije danas. Što je bit ove promjene? Oko više ne vidi ono što mu um kaže, nego kognitivno gleda ono što se pokazuje samo od sebe. Granice su vidljivog svijeta granice novog vizualnog jezika.

Koje goste biste još istaknuli?

Svakako treba istaknuti još dvojicu promotora vizualne kulture i teoretičare suvremene umjetnosti i vizualnosti. To su naši pozvani predavači, Marquard Smith s Westminster sveučilišta u Londonu, glavni urednik Journal of Visual Culture, jednog od vodećih časopisa iz ovog područja, te Michele Cometa, profesor sa Sveučilišta u Palermu, koji je vrlo istaknuti teoretičar kulturalnih i vizualnih studija u Europi, blizak uvidima glasovite njemačke 'škole' znanosti o slici.

Jedan dio izlagača pokušat će odgovoriti na pitanja o odnosu vizualnog i politike, odnosno statusu vizualnog u političkim znanostima, gdje se mogu smjestiti predavanja Petre Bernhardt & Andreasa Priberskyeg, Phillippa Jeandréea, Nicole Hewitt... Kako po vašem mišljenju vizualni medij utječe na političke događaje?

Slika ne utječe na događaje. Ona izravno i neizravno konstruira reakcije, dovodeći do interakcije između politike i političkoga. Novi mediji nisu više puki prijenosnici poruka. Bit događaja jest u tome da slika - image, icon - ima unaprijed ideološko, političko, kulturalno značenje u javnom prostoru komunikacije. Performativna umjetnost je stoga danas vladajućom idejom društvenoga sudjelovanja u zajedničkome prostoru politike i kulture, ali i medijskoga predstavljanja događaja.

To ilustrira bilo koji primjer iz medijskoga svijeta. Od aktivizma ruskoga feminističkoga punk pokreta Pussy Riot u pravoslavnoj crkvi i zastrašujućoj zatvorskoj kazni za sudionice provokativne izvedbe do 'rata slika' između slobodnjaka i fundamentalista na gay prideu ili, pak, odnosa prema fetišističkoj modi supkultura na ulicama. Slika označava pravo na identitet.

Zabrana slika politički je čin istog ranga kao i zabrana slobode govora. S dodatkom da je sablazan iz religijskog ili kulturalnoga razloga ispit granice tolerancije sukoba između vrijednosti danas u društvu.

Vi se predstavljate predavanjem 'Tehnosfera – nova digitalna estetika?' Je li to vaše novo područje interesa?

Nakon mojih prethodnih knjiga 'Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti', 'Vizualne komunikacije' i 'Posthumano stanje' tema o odnosu kibernetike i estetike, tijela kao događaja i interaktivnosti u digitalnome okružju čini se prirodnim nastavkom istraživanja granica (ne)moći umjetnosti i moći tehno-znanstvenoga mišljenja. Pitanje koje se čini odlučnim danas jest: ima li više mogućnosti mišljenja s onu stranu politizacije umjetnosti i estetizacije svijeta u dizajnu novoga života bez radikalnoga obrata ideje čovjeka kao subjekta?

Digitalna estetika me ne zanima zbog toga što je riječ o nekoj najnovijoj disciplini filozofije medija i vizualnosti. Posve suprotno, zanima me kako je moguće još govoriti o umjetnosti ako se sam život biogenetski konstruira na rubu kaosa i kontrole samoga događaja nastanka onog novoga. Ovo možda jest apokalipsa jednokratnoga stvaranja, ali prije svega izazov za promišljanje odnosa i razlike filozofije, umjetnosti i znanosti u nadolazeće doba.

Tehnosfera je, usput kazano, bio naziv interaktivne kibernetičke instalacije iz 1995. godine britanske umjetnice Jane Prophet, koja se bavila granicama komunikacije živoga s umjetnim životom i umjetnom inteligencijom. Zaboravimo utopiju SF-filmova. Pred nama je eksperimentalno doba stvarnog kreativnoga kaosa.

Max Liljefors sa Sveučilišta u Lundu postavlja, između ostaloga, pitanje za kakva se radna mjesta, unutar i izvan akademskog svijeta, mogu prijaviti studenti koji su diplomirali na programima studija vizualne kulture. Što to konkretno znači u slučaju Hrvatske?

To je presudno za uspjeh nove akademske discipline. Gdje ćete raditi? U nomenklaturi zanimanja kreativne industrije i informacijsko-komunikacijski sektor sve više postaju tržišno orijentirani. Ako pretpostavimo da će financijska kriza koja potresa zemlje EU, posebno Grčku, Španjolsku, Sloveniju i Hrvatsku, ipak uskoro biti zauzdana, onda je nužno otvoriti konkretna radna mjesta ne samo u području svijeta umjetnosti - muzeji, galerije, instituti, korporativne komunikacije - nego i u sferi prava i politike. Prošlo je vrijeme 'stiliziranja' izgleda elita i njihova društvenoga prestiža. Vrijedi otvoriti mogućnosti stvaranja posve novih područja poput spoja dizajna i komunikacije, vizualnoga i retoričkoga, a u akademskom smislu krajnje je vrijeme za umrežavanje srodnih institucija u Hrvatskoj s drugima u svijetu.

Ova konferencija u tom pogledu možda otvara neke nove mogućnosti.