Ana Opalić snimala je materijal tijekom trogodišnjeg projekta Documente „Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas“ koji se provodio širom Hrvatske 2010-2013., a na kojem je ona radila kao video-snimateljica.

'Prečesto skromno ili siromašno uređeni, njihovi domovi su me ganuli kao scenografija utočišta i pripadnosti. Dom kao mjesto sigurnosti i pripadnosti često u ratu postaje i razlog stradanja jer ljudi ne žele otići, ne mogu povjerovati da moraju napustiti svoje ili jednostavno nemaju kamo otići', istaknula je autorica u kratkom uvodu.

Naizgled nevažni, istrošeni predmeti postaju značajni rekviziti nečije sudbine, zaključila je Ana Opalić u knjizi koju je izdala Art Radionica Lazareti Dubrovnik u seriji Knjiga umjetnika.

Kustostica i povjesničarka umjetnosti Rozana Vojvoda istaknula je da se na fotografijama ne vide ljudi nego samo dijelovi enterijera, najčešće kauči na kojima ulegnuća portretiraju ljude, slike po zidovima, stolovi i slično.   

'Bilo da se radi o nekom metalnom predmetu ili geometrijskim oblicima koje stvara ulazak svjetla kroz rolete, Ana Opalić ima rijetku sposobnost autora da iz raspršenja svjetla stvara empatiju prema ljudima čiji je to dom', kazala je Rozana Vojvoda i zaključila da snaga empatije na jednoj od fotografija prelazi u osjećaj jeze.

Knjigu s oko 55 fotografija oblikovao Orsat Franković.

Ana Opalić diplomirala je 1997. godine Filmsko i TV snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Iste godine nagrađena je kao najbolja mlada fotografkinja na izložbi Hrvatska fotografija ’97. godine. Godine 2003. s fotografom Borisom Cvjetanovićem predstavljala je Hrvatsku na pedesetom Bijenalu u Veneciji. Dobitnica je druge nagrade na natječaju T-HT nagrada za kratkometražni eksperimentalni film Pismo. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.