Zašto su danas, u suvremenom društvu koje ruši sve tabue, samo starost i starenje teme o kojima je gotovo zabranjeno govoriti, što se sa starošću događa s našim tijelima i našim odnosom prema drugima, i kako sa svime time izaći na kraj, neka su od pitanja koje Drakulić otvara u knjizi, objavljenoj u izdanju nakladnika Frakture.

'Riječ je o knjizi šesnaest priča o starosti, nevidljivosti, smrti mnogočemu što nas sve na ovaj ili onaj način pogađa', rekao je na predstavljanju u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) glavni urednik Frakture Seid Serdarević. U njoj Drakulić, kao što je to činila od svoje prve knjige, ponovno otvara teme i diskusije u društvu, dodao je.

Ona postavlja brojna provokativna pitanja: postajemo li sa starošću nevidljivi, kako se suočiti s boli, zaboravljanjem i sramom zbog starenja i, posebno, što – u vrijeme kojim vlada imperativ mladosti i ljepote – starenje znači za žene.

'Sve su te priče jako emotivne i svaka je emotivna na drugačiji način. One pripovijedaju o međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati', istaknuo je Serdarević.

Anera Ryznar, docentica pri Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kazala je kako je riječ o sjajnoj, snažno potresnoj knjizi iz pera ikone hrvatskog feminizma, koja se čita kao 'udarac u pleksus, ulazak pod kožu', a u kojoj Drakulić daje idealan literarni oblik tzv. 'muškoga pogleda' – 'pogleda koji ženskom tijelu upućuje dominanto patrijarhalna zapadna kultura koja ga u pravilu želi vidjeti kao mlado zategnuto jedro, plodno'.

'Figura nevidljivosti žene u naslovu jedna je vrlo jasna i precizno odabrana metafora kojom se želi dijagnosticirati i prihvatiti društveni odnos prema ženskom starenju. Riječ je o temi koja je u prvome redu identitetska, intimna, subjektivna, ali kojoj Drakulić pristupa na jednoj široj društvenoj, sociološkoj, pa i filozofskoj razini, što joj omogućuje da joj pristupi fenomenološki, pa čak i kritički', rekla je Ryznar.

Postoji li uopće stara žena?

Ocijenila je kako je bila 'odlična odluka ispisati tu knjigu kao zbirku, jer je to autorici omogućilo razmjenu različitih glasova i perspektiva, koja jest dominanto ženska, ali preko koje dobivamo uvid i u, na primjer, problematiku muškoga starenja'.

'S druge strane, svima je poznato da je Slavenkin opus obilježilo probijanje tabua različitih vrsta, često vezanih upravo uz sferu ženske tjelesnosti, ali i činjenice da žensko tijelo nikada nije u potpunosti samo njezino, odnosno da se njegova ljepota, svrha, funkcija, pa i samo postojanje ustanovljuje negdje drugdje, u oku nekoga drugoga', rekla je Ryzner.

Pitanje koje se postavlja u većini priča je, ako je ženski identitet toliko čvrsto vezan uz kulturnu sliku njezina tijela – što se onda s tim ženskim identitetom zbiva u onome času kad to tijelo neminovno počinje starjeti, mijenjati se, odnosno, odbijati poslušnost, istaknula je.

'Drugim riječima, postoji li uopće stara žena; dakle, je li stara žena uopće žena? O svemu tome te priče govore, o gađenju pri pogledu na tuđe ali i na vlastito tijelo koje propada, ali koje i dalje osjeća žudnju za ljudskim dodirom. Junaci tih priča nastoje sačuvati svoje tijelo od zaborava, od propadanja', napomenula je.

Pretvaramo se u staklo

Drakulić je istaknula kako je željela pisati o onome o čemu svi tek nagađamo, o tome kako drugi osjećaju i proživljavaju svoju starost, što je nešto o čemu ne znamo ništa – samo se pitamo da li i drugi osjećaju kao i mi, ali o tome ne razgovaramo, i željela je o tome pisati s fokusom na iskustvo starosti žena.

To je zrapravo jedan mali izlet, jer nas kultura u tome smislu uvjetuje, 'kultura u kojoj se cijeni mladost i u kojoj nastojimo biti vječno mladi, što je druga riječ za besmrtnost'.

Trebalo joj je dugo da napiše tu knjigu, rekla je autorica, jer se nije imala na što osloniti u postojećoj literaturi, a ono što joj se činilo važnim je ući u tu temu duboko i iznijeti intimni doživljaj, 'artikulirati iznutra i postići kod čitatelja osjećaj identifikacije s prozom, s tekstom, s osobama i doživljajima u knjizi'.

'Bilo mi je najvažnije pokazati te neke vrlo dobro skrivene strahove, osjećaje. Ono što je osnovni osjećaj koji veže sve te priče je fragilnost – mentalna, psihološka, ali i fizički osjećaj fragilnosti; to kako se pretvaraš na neki način u staklo; ne samo da si proziran, nego si stvarno krhak', rekla je Drakulić.