No Urbanov 'Drakula' ne prepričava Stokerov roman, nego postavlja pitanja o tome tko nam danas siše krv i tko zloupotrebljava i ponižava ljude. Kako Urban kaže, od Stokerovog literarnog predloška ostao je samo dio, kada Drakula s brodom vampira, dakle, sa 'sadržajem neljudske prirode kreće u europski centar sa svrhom da sruši tradicionalni, kršćanski europski sustav'.

Predstava se najavljuje kao komad koji sadrži prizore nasilja i vulgarno izražavanje, a kao posebnost se spominje redateljev doista specifičan kazališni jezik koji se temelji na pokretu i akcijama nagih tijela te na vizualnosti i zvukovima. Usto, Urban se u 'Drakuli' bavi dvjema vrstama seksualnosti – onom u kojoj jedna osoba izrabljuje drugu pijući joj krv i onom gdje se tijelo pretvara u napušteni i iskorišteni objekt.

'Predstava 'Drakula' temelji se na kritičkom odnosu prema europskom društvu i njegovim suprotnostima, posebno prema kapitalističkom sustavu gdje danas možemo naći problem vampirizma u svim područjima života, od privatnih do društvenih. Suvremeni svijet, odnosno sustavi u suvremenim društvima temelje se na eksploataciji ljudi pa su tako predstavnici vampirizma za mene prvenstveno političari, ali i protagonisti financijskog i ekonomskog svijeta koji podržavaju političare i njihovu moć. Osnovni motiv ljudskog djelovanja više nije humanizam ni altruizam, nego je to profit i borba za preživljavanje', rekao je tportalu Urban.

Andraš Urban (1970.) zadnjih desetak godina napravio je totalni prevrat u vojvođanskom teatru, utemeljivši novu radikalnu kazališnu poetiku u kojoj glumci nastupaju kao kolektivno tijelo. U svojim predstavama bio je vrlo oštar i kritičan prema srpskom i vojvođanskom društvu, otvorio je temu multikulturalizma, govorio je o predrasudama među Srbima i Mađarima, bavio se pitanjima identiteta i jednih i drugih te njihovim kulturnim specifičnostima i međusobnim nerazumijevanjem što se mnogima nije svidjelo.

Primjerice, u predstavi 'Ban Bank', koja je nastala prema predlošku povijesne političke priče mađarskog pisca Jozsefa Katone, sa scene odjekuju riječi poput 'svi slave domovinu, a kradu gdje stignu', 'postali smo zemlja ulizica' ili 'svi smo mi kukavice' što su citati iz drame, međutim, komotno se mogu izreći i za današnje vrijeme. A u 'Neoplanti', njegovoj najpopularnijoj i najnagrađivanijoj predstavi, demaskira antagonizme i tenzije koji se kriju iza idilične slike Novog Sada.

'Ja samo pokušavam govoriti iskreno i autentično neku svoju istinu, s ciljem da doprinesem rušenju sustava licemjerstva i laži. Spomenute rečenice uzvikuju se u sceni zavjere mađarskih patriota, nacionalista protiv postavljene vlasti. Scena govori o radikalizaciji društva, pozivajući se na nacionalni identitet i rodoljublje. A to što se one podudaraju s idejama i mislima koji bi vrijedili i bez dramskog konteksta, drugo je pitanje. Radeći 'Neoplantu' došao sam do toga da su manjine, koje su prije bile smatrane nekim petokolonašima, najduže čuvale ideju jugoslavenstva, odnosno bratstva i jedinstva, kakvo god bilo, jer je ipak pružalo određenu sigurnost pa i identitet', objašnjava Urban, dodajući da se on, kako se god okrene, ipak bavi samo teatrom.

Urban često radi po književnim predlošcima, primjerice, 'Neoplanta' je radio prema romanu Lasla Vegela, 'Koštanu' prema djelu Borisava Stankovića, a 'Životinjsku farmu' prema hitu Georga Orvella, međutim nikada nije slijepo slijedio literarni original, nego je donio kritičko čitanje tih djela. U to se mogla uvjeriti i hrvatska publika. Naime, upravo je 'Životinjsku farmu' postavio u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, a ta odlična predstava gostovala je i u Zagrebu na ovogodišnjim Danima satire, kada je Urban dobio nagradu za najbolju režiju. 'Neoplanta', za koju je dobio prvu nagradu na 59. Sterijinom pozorju i nagradu za režiju te nagradu publike na Bitefu, gostovao je lani u Gavelli, dok se s 'Koštanom' predstavio ovog ljeta na Brijunima.

Na pitanje koliko mu je važan književni predložak, Urban odgovara da na književnost povremeno gleda kao na nužno zlo, no ipak smatra da su djela važna i značajna za kazalište.

'Teatar se ne može prepričavati verbalnim jezikom ili jezikom literature pa tako ni režija nije postavljanje književnog djela, ali je ono uvijek polazište. Predstava se rađa, bar za mene, u interaktivnom procesu koji se događa između redatelja, glumca i drugih suradnika. Vjernost nekom djelu ne manifestira se u postavljanju piščevih rečenica, nego na razini osnovne ideje ili duha samog djela. Književnost i dijalog s tim djelom je pokretač, ali nije cilj', kaže Urban.

Urban je rođen u Senti, podrijetlom je Mađar, i još je za vrijeme studija osnovao kazališnu grupu 'Aiowa' koja je raznim akcijama progovarala o tzv. umjetničkoj mafiji. Danas je ravnatelj vrlo uspješnog Mađarskog gradskog kazališta 'Deže Kostolanji' u Subotici, koje je za svoje predstave dobilo brojne nagrade u regiji, a osnovao je i međunarodni kazališni festival Desiré Central Station. Režira i u mađarskom teatru Novosadsko pozorište, a ove je godine prvi put režirao u Bitef teatru u Beogradu i to komad 'Kratka povijest o Antikristu', a na jesen će raditi u Beogradskom narodnom kazalištu Sterijine 'Rodoljupce'. Na pitanje kako se odlučio skrasiti u Subotici, a ne recimo u Novom Sadu ili Beogradu, odgovorio je da se to naprosto dogodilo.

'Već sam početkom 90-ih bio vezan za jedan subotički teatar, no zbog cijele situacije povukao sam se iz kazališta i vratio u svoj rodni grad, kod roditelja. Kada se nakon pet, šest godina promijenila kulturna politika i raspodjela moći u toj sferi, dobio sam poziv od kazališta 'Deže Kostolanji'. Kako nikad nisam odvajao režiju od vođenja kazališta, niti sam sebe doživljavao kao redatelja u konvencionalnim dramskim kazalištima, prihvatio sam ponudu i vratio se u Suboticu. Na početku nije bilo lako, nisam bio ničiji čovjek, a nisam bio ni student glavnih kazališnih protagonista iz 70-ih. A kazalište koje smo radili u srednjoj školi lokalni mainstream nije mogao ni zamisliti, a kamoli shvatiti. No s vremenom sam u Subotici pronašao mogućnost – dvoranu i mali ansambl, i stvorio teatar Kostolanji i to me je prikucalo za taj grad', kazuje Urban.

Na pitanje je li zadovoljan svojom pozicijom, Urban odgovara da se često pita je li kazalište ono čime se želi i treba dovijeka baviti.

'Mislim da nekim kulturnim moćnicima iz drugih, većih sredina odgovara da sam ja u Subotici. Čak me i vole i cijene. Dok sam tamo. Taj se odnos možda mijenja kada se pojavljujem u drugim sredinama. Ovako sam negdje daleko na sjeveru ili na drugoj strani, na jugu, i ono što radim je kuriozitet. Dok im se ne miješam u krugove', kaže Urban.

Njegovo mađarsko podrijetlo za njega je dvosjekli mač. S jedne strane, postao je priznati srpski redatelj prije negoli mađarski, no s druge strane, često su ga kritizirali zbog toga što je u predstavama oštro secirao srpsko društvo te mu poručivali da ode u Mađarsku i tamo se bavi njihovim problemima, umjesto da 'blati Srbe'.

'Ja to nikad nisam činio. Ja samo govorim i djelujem u odnosu prema onom društvu u kojem živim. Roditi se kao predstavnik manjine nosi jedno specifično iskustvo koje vučemo još iz vremena Jugoslavije. Tada ste znali da ste vi ipak Mađar, a u Mađarskoj ste uvijek bili Jugoslaven. Znači, nigdje kod kuće, svuda drugačiji, manjina. No, to je povremeno imalo i neke pozitivne trenutke jer ste stvari mogli promatrati iz nekog nezavisnijeg kuta. Danas je to teren političke moći i političkih ambicija', objašnjava Urban.

Govoreći o položaju Mađara u Vojvodini, Urban napominje da ih danas ima svega oko 250 tisuća te da neki žive zatvoreni u sebe, ne znajući ni jezik, a neki 'ne stižu izraziti svoju zahvalnost što su mogli postati oni koji jesu u zemlji u kojoj su manjina, samim tim dajući pogrešnu sliku o stvarnosti'. Dodaje i to da danas više nema interkulturalnosti u pravom smislu te riječi, nema prijelaza između zajednica ni prepoznavanja i poznavanja, došlo je do zatvaranja.

'Ta kriza identiteta potpomaže desnim političkim strujama, bilo da to gledamo sa srpske ili mađarske strane. Liberalni koncept ne smije priznati nacionalno, skoro ne prepoznaje ni nacionalnu zajednicu kao postojeću, smatrajući da time pomaže desnici koja, naravno, nacionalni identitet stavlja na svoju zastavu. Zbog toga ljudi ne razmišljaju iskreno i pravedno, nego je cijelo društvo natjerano da razmišlja i da se određuje u odnosu na ideologije političkih opcija. I onda ne govorite istinu, nego ono što je dobro za vašu stranku, a loše za stranku onog drugog. Asimilacija teče, političke opcije uzimaju svoj danak, vrbuju svoje glasače, naravno, bez osiguranog koncepta za daljnji život, a sve je to pojačano i nepodnošljivom ekonomskom situacijom', poručuje Urban.

Na pitanje postoji li još uvijek onaj nekadašnji antagonizam između Beograda i Novog Sada u kojem je Novi Sad politički bio u podređenom položaju, no kulturološki se osjećao superiornije, Urban je odgovorio da se, propadanjem vojvođanske autonomije i identiteta Novog Sada kao glavnog grada jedne teritorijalne cjeline, taj sukob smanjio, ali da onog Novog Sada iz 80-ih ipak više nema.

'Novi sad i Beograd i dalje su zanimljivi gradovi. Posljednjih desetljeća znatno je promijenjen etnički i politički sadržaj Vojvodine, a time se promijenio i značaj Novog Sada, kao i njegov kulturni domet. A kako to biva s velikim centrima, Beograd i dalje ne razmišlja izvan svojih granica, teško vjerujući da se neke važne stvari mogu događati i izvan glavnog grada. Najveći dio kulturne javnosti možda ni ne zna pa ni ne prati događanja izvan Beograda. To je taj recept kada veći centri postanu provincije za sebe. Zbog toga mi naš festival Desire Central Station uglavnom i zovemo Desire Decentral Station', zaključuje Andraš Urban.