Djelo problematizira poziciju glumca spajajući na prvi pogled dva nespojiva autora - Shakespearea i Bergmana. Temeljni motiv organizacije zapleta u 'Hamletu' jest dolazak glumaca. Hamlet vjeruje da će glumci razotkriti istinu tako da će onima koji tu istinu skrivaju predočiti sliku istine. On tu situaciju naziva 'Mišolovkom'. No Hamlet, kontemplirajući o vlastitoj istinitosti, o vjerodostojnosti vlastite osobnosti neprestano glumi. 'Hamletpersona' stoga je 'Mišolovka' za Hamleta.

U filmu Persona javlja se isti problem - Elisabeth Vogler je glumica koja odlučuje ne sudjelovati u životu oko sebe. Ona to čini (ili bolje reći ne čini) zato što joj se svaka gesta čini lažna, zato što samo kroz šutnju i pasivnost vidi mogućnost življenja u istini.

Predstava 'Hamletpersona' pokušava doprijeti do istine teatra - do točke gdje glumci ulaze u začarani krug stvarnosti i fikcije, odglumljenog i iskrenog, do točke u kojoj i sama stvarnost ne može biti ništa drugo nego igrana stvarnost.

U tom smislu 'Hamletpersona' želi biti neki novi vid antiteatra - teatra koji negira teatar da bi ga samim time ponovno i potvrdilo.

Predstava je nastala u koprodukciji s udrugom Drugi red, a u njoj glume članice ansambla Zagrebačkog kazališta mladih Urša Raukar, Suzana Nikolić i Nađa Perišić Nola.

Dario Harjaček rođen 1979. godine u Beču režirao je desetak kazališnih predstava u Zagrebu, Varaždinu, Motovunu i Rijeci, među kojima su posebno zapažene predstave 'Tri sestre' A.P. Čehova i 'Pijanistica' Elfriede Jelinek nastale u Teatru &td.