Roman Pseće srce nastao je kao bolni krik protiv besmisla, kao kritika sovjetskog komunizma, ali uz sve te konotacije i reference, on je prije svega slojevit, dubok, mudar i satiričan prikaz dehumanizacije ljudskog bića. Napisan 1925. godine, uzrujao je tadašnju vlast do te mjere da je bio predmet cenzure dugi niz godina pa je objavljen tek nakon Bulgakovljeve smrti, i to 1969. u Parizu, a 1987. u Sovjetskom Savezu.

Jedan od protagonista cijele priče upravo je pas Šarov čiji lik predstavlja dragocjen scenski izazov i nudi jedan nesvakidašnji glumački zadatak.

Priča je, naizgled, vrlo jednostavna. Profesor Preobraženski, ugledni je liječnik i znanstvenik koji proučava sve moguće načine na koje se ljudski organizam može pomladiti. Tako se dosjeti tome da jednome psu lutalici transplantira ljudsku hipofizu. Eksperiment uspijeva, pas postaje sve mlađi i postupno se pretvara baš u onakvog čovjeka čiji je organ naslijedio. Postaje pijanac, prostak, prevarant, lopov i, kao najveći udarac profesoru – poklonik komunističke vlasti…

Aleksandar Švabić, Vedrana Klepica i Ivan Penović u svojem su se scenskom čitanju posvetili istraživanju onih aspekata ovog djela koji se odnose upravo na humanost. Koje su to karakteristike koje nas čine čovjekom, odnosno nečega bez čega to definitivno nismo? Na kraju krajeva, svatko je odgovoran za svoje srce i svoja djela, ma u kojem vremenu živio i političkom režimu pripadao.

U predstavi igraju Filip Detelić, Luka Petrušić, Matija Šakoronja, Damir Poljičak, Ana Maras Harmander, Ornela Vištica, Vedran Mlikota i Josip Brakus.

Scenografiju potpisuje Matija Blašković, kostimografi su Mia Popovska i David Morhan, autor glazbe je Nenad Kovačić, suradnik za scenski pokret i asistent redatelja Damir Klemenić, a oblikovatelj svjetla Martin Šatović.