Niz od tri Matišićeve labavo povezane drame, "Hrvatska Lolita", "Porno film" i "Žena djevojčica", koje tematiziraju tri različite etape ženskoga života – mladost, srednju dob i starost – i tri različite vrste ženske tjelesnosti, Magelli čita u pomalo fantazmagoričnom ključu, posipajući njihove tragične podtonove humornom patinom groteske.

Ironija Magelliju omogućuje potreban odmak kako se problematiziranje ženskih pitanja ne bi u predstavi pretvorilo u pamfletsko nabrajanje svima znanih neuralgičnih točaka, kao što je seksualna industrija, odnosno, eksploatacija ženskoga tijela u prvome dramuletu; tabuizacija ženske seksualnosti, o čemu je riječ u drugome, te ženska emancipacija, tematizirana u trećemu kroz paradigmatsko žensko samožrtvovanje.

Žene ovih igrokaza žrtve su svojih očeva, šefova, supruga, pa i vlastite djece, no relativno pojednostavljene karakterizacije premrežene su spinovima, pa likove nije moguće posve plošno iščitavati: prelijepa mlada žena nije samo žrtva pohlepnoga oca koji ju podvodi kao egzotičnu plesačicu i prostitutku; beskrupulozni biznismen nije samo opasni mafijaški boss čiji brojni poslovni partneri iznenada nestaju bez traga; čistačica nije samo žena koja je ostala bez posla pa je prisiljena snalaziti se; okorjela alkoholičarka nije tek još jedna bijedna ovisnica, a povremeno ni sama predstava nije ono što se isprva čini da jest.

Ti su obrati kod Mate Matišića uglavnom u funkciji komedije, što je dio prepoznatljiva rukopisa toga autora koji humorom maskira ozbiljnu društvenu kritiku, izrugujući se svemu i svima, u jednostavno skiciranim mozaicima situacija i karaktera. Tome je Magelli pridodao nelinearnost radnje, čime je raspršio klasični narativ temeljen na dijalozima i dao mu auru nestvarnosti i razigranosti.

Multimedijalnim intervencijama dodatno je obrisao granice između stvarnosti i fikcije, jave i sna, dok prijeteće video projekcije (Ivan Marušić Klif) i neugodna dramatična glazba (Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle) pojačavaju osjećaj neumitne tragedije. I tu se, međutim, događa obrat, pa tako, kako se farsa pretvara u ozbiljnu dramu, tako se i tragedija pretvara u komediju.

Komad je sastavljen od klišeja i općih mjesta koji, postavljeni ovako na rubu fantazma, stvaraju pomalo parodičnu fresku sastavljenu od fragmenata distorzirane stvarnosti, što je također trik, jer predstava završava patetičnim klasičnim solilokvijem o (unaprijed osuđenoj na drugotnost) ženskoj poziciji u svijetu muškaraca koji, sugerira se, jednako dominiraju zahvaljujući svojoj snazi i unaprijed zadanim pozicijama moći, koliko i emotivnoj ucjeni. Pitanje je, kako se čini, je li žena koja pristaje na takvu ucjenu i na neki se način sama žrtvuje – prava žrtva.

Svaka od tri jednočinke ima svoje likove i svoju odvojenu priču, no granice su među njima porozne, a kako je fokus na dijalozima, nije bitno što se sve događaju u istome interijeru (scenograf je Miljenko Sekulić).

Svaka priča zapravo je parodija i svaka je konstruirana kroz niz neočekivanih promjena smjerova. Tako podzemni svijet porno barova, prostitutki i moćnih gazdi u "Hrvatskoj Loliti" nailazi na naizgled nepremostiv moralni problem. "Porno film" kreće od priče o ljubomornome mužu, pretvara se u priču o ženi čiji seksualni ukusi predstavljaju društveni tabu i svojevrsnu stigmu, da bi na koncu i ta dramska realnost bila dokinuta još jednim spinom. "Žena djevojčica" isprva se čini kao melodrama o majci alkoholičarki pa postaje nevjerojatna priča o samožrtvovanju i ljubavi.

Svima im je zajednički ženski lik u središtu. U prvoj priči to je mlada djevojka koja još nije ni punoljetna; u drugoj seksualno emancipirana zrela žena, te u trećoj starija žena s neobičnom tajnom. U skladu s različitošću njihovih dobi i njihovih priča, svaki dio ima drugačije ozračje i sugerira drugačiju vrstu napetosti, no neki se motivi prepoznatljivo provlače kroz sve tri: svaku otvara dijalog muških likova, svaku obilježava isti buket cvijeća, u svakoj se pije konjak.

Svaka od tih žena ima svoj problem, a tome kako se one s tim problemom nose i na koji način opstaju okovane uzusima nametnutih društvenih kriterija vrednovanja, Matišić supostavlja na neki način falične muške protagoniste – svaki, naime, ima neku slabost, a te ih slabosti u konačnici čine groteskno smiješnima, pa stoga na neki način i pobjedivima, bezopasnima.

Efekt groteske pojačava pokret (suradnica za pokret je Anja Đurinović): neki se likovi kreću poput figurica u računalnoj igrici, vječno zaleđena kamenog smješka, kod mnogih je prisutna određena namjerna neprirodnost, malo tko ima od početka do kraja posve prirodnu posturu.

Naslov cjeline, "Ja sam ona koja nisam", parafraza je rečenice "Ja sam onaj koji jesam", kojom Bog progovara Mojsiju iz plamtećega grma, čime mu poručuje – "ja postojim". Tako naziv predstave sugerira suprotno: ove žene zapravo poručuju da one ne postoje. Katarina Bistrović Darvaš u ulozi bez teksta neka je vrsta žene koje nema, koja kao da ne postoji sve dok ne zasvira ili zapjeva u povremenim interemezzima radnje.

Glumci su pritom izvrsni. U prvome dijelu to su Anđela Ramljak, Barbara Prpić, Hrvojka Begović i Doris Šarić Kukuljica, te Maro Martinović, Milivoj Beader i Filip Nola. Nola se pojavljuje i u drugome dijelu, zajedno s Lucijom Šerbedžija, Franom Maškovićem i Ugom Koranijem, dok se u trećoj cjelini Urši Raukar, Zoranu Čubrilu i Dadi Ćosiću ponovno pridružuju Šerbedžija, Ramljak i Beader, i to u ulogama koje su imali u prethodnim dijelovima predstave, zaokružujući tako ovaj, u autorskom čitanju Matišića i Magellija, psihodelični dramski triptih o ženskoj muci, u intenzivnoj crnohumornoj predstavi o kalvariji koja se zove život.