U svojem čitanju klasika dječje književnosti iz 1900. dramaturginja Nikolina Bogdanović zadržala je osnovnu liniju priče, pritom uspješno izbjegavši zamku linearnog pripovijedanja: tekst je razigrala čitavim nizom dramaturških pomaka, disrupcija i skokova, gradeći iz poznatih fragmenata posve novu i originalnu modernu bajku.

Priča je, dakle, poznata. Djevojčica Dorothy živi u kanzaškoj preriji sa stricem, strinom i psićem Totom. Dok zaigrana djevojčica mašta o odlasku "iznad duge", kuću zahvati uragan te ju zajedno s Dorothy i Totom odnese u čarobnu zemlju Oz. Sletjevši ravno na glavu Zloj Vještici Istoka, Dorothy od Dobre Čarobnice Sjevera saznaje da bi joj u pronalasku puta natrag mogao pomoći samo veliki čarobnjak Oz. Na putu prema Ozovu Smaragdnom gradu, Dorothy i Toto susreću Strašilo, Limenka i Lava, koji im se pridružuju u nadi da će im Oz dati pamet, srce, te hrabrost.

Nakon niza peripetija, simpatična će petorka otkriti da se iza Ozovog zastrašujuće distorziranog prikaza krije tek smiješni čovječuljak koji ne može pomoći ni sebi a kamoli njima, no njima tada pomoć više neće biti potrebna…

Bajkovita scenografija Stefana Katunara i kostimi Marite Ćopo maštovitost crpe iz ekspresionističke estetike Tima Burtona: put koji suvremena Dorothy prolazi od Kanzasa do Oza i natrag praćena Totom, Strašilom, Limenkom i Lavom oživljava na sceni ZKM-a kao iščašena vizija distopijskoga svijeta mašte, prepunog vizualnih distorzija, gotičkih elemenata i makabrične atmosfere s jukstaponiranom paletom intenzivnih šarenih boja. Iluziji pomaknute stvarnosti pridonosi i svjetlo Aleksandra Čavleka. 

Galerija živopisnih karaktera tog nadrealno stiliziranog kozmosa oživljena je uz puno duha i sofisticirane preciznosti, uz snažan naglasak na pokret, bilo da je riječ o naivnoj zaigranosti Petre Svrtan kao pametnice Dorothy, pripovjedačkoj mudrosti Ivana Pašalića kao njezina psa Tota, preko izvanrednog Strašila Jasmina Telalovića, Limenka Matea Videka, do Sretena Mokrovića, koji apsolutno briljira u manirizmima Lava kukavice.

Dok su uloge Dorothy i Tota, uz one strica i strine (Danijel Ljuboja i Dora Polić Vitez) jedine klasične uloge ove produkcije, njezini vizualno i glumački najfascinantnije oblikovani likovi svakako su dvije vještice, Zapada (Anđela Ramljak) i Istoka (Lucija Šerbedžija), te Čarobnica Sjevera (Milica Manojlović), tri čarobne gracije, istodobno zastrašujuće i beskrajno zabavne, čije snovito pretjerane pojave pojačavaju efekt ekscentrične ekstravagancije ovoga komada. Tu treba spomenuti Lauru Buljan, koja je odgovorna za masku.

Velikoga Oza, doduše tek u kratkoj sekvenci na samome kraju, utjelovljuje također ekstravagantno stilizirani Petar Leventić a fantastični kolaž motiva, sličica i karaktera zaokružuje četveročlana družina Munchina, Spavača i čitavog niza povremenih slikovitih pojavnosti, koju utjelovljuju Kristijan Ugrina, Tina Orlandini, Ugo Korani i Toma Medvešek.

U ovoj produkciji nema prepoznatljivih songova iz slavne holivudske glazbene fantazije iz 1939.; autor glazbe je Toni Starešinić u koautorstvu sa Željkom Veverec.

Još jedna vrlo vješta dramaturška intervencija svakako je i posezanje za modelom "predstave u predstavi": glumljene dionice presijecane su stankama za međusobno dogovaranje glumaca oko primjerice redoslijeda izlaska za scenu te izravno obraćanje gledateljima, i te se distrakcije pokazuju dobrodošlima, jer uvlače male gledatelje u živo tkivo predstave.

I time je Saša Broz sa svojim autorskim timom i glumačkom ekipom pogodila u samu srž smisla postojanja kazališta za djecu, a to nije tek pružiti djeci priliku da svjedoče nekom posebnom trenutku, već im omogućiti da i sami postanu dio toga trenutka, da određeni doživljaji, iskustva i emocije posredstvom kazališne predstave postanu dio njihovog osobnog iskustvenog i emotivnog krajobraza.

Da je to tako svjedoče i oduševljene reakcije smijehom i upadicama dječje publike na premijeri u subotu, a djeca su, kao što znamo, najiskreniji kritičari.