Zabavna farsa o mladome varalici i bogatome glupanu koji zadovoljno pušta da iz njega rade budalu, "Mandragola" je bila veliki hit početkom 16. stoljeća kada je napisana – talijanski renesansni filozof Niccolò Machiavelli napisao ju je 1524. nakon što se, dolaskom Medicija na vlast prisilno isključen iz političkog života Firence, okrenuo pisanju kao svojoj novoj vokaciji.

Najbolja talijanska renesansna komedija doživjela je u međuvremenu brojne kazališne adaptacije, poslužila je kao predložak za opere, operete i mjuzikle, pa i filmove.

U Komedijinoj najnovijoj produkciji, "Mandragola" je adaptirana u laganu komediju s romantičnim pjevačkim dionicama zaraznoga zvuka u kojemu autor glazbe Mate Matišić (tekst pjesama je Machiavellijev) kombinira elemente renesansne melodije i talijanskoga popa.

Satiričan komad u kojemu okretni oportunizam vodi u sreću i blagostanje umjesto da, kako bismo možda očekivali, završi kaznom za negativce, "Mandragola" je sjajan primjer makijavelističke filozofije politike – u njezinu je središtu Machiavellijeva politička ideja prema kojoj su za ostvarivanje ciljeva dopuštena sva sredstva. Drugim riječima, prevara je posve prihvatljiva a nemoralnost sasvim opravdana ako cilj opravdava sredstva.

Iz te "ozbiljne" političke poruke izrasta Machiavellijev komični svijet, napučen sebičnim, nemoralnim likovima vođenim isključivo vlastitim željama, koje ostvaruju beskrupulozno iskorištavajući tuđe želje.

Mjesto radnje je Firenza, vrijeme 1504. godina, a osnovna premisa jednostavna: mladi Callimaco (Fabijan Pavao Medvešek) želi prelijepu Lucreziju (Dajana Čuljak), koja je već šest godina u braku bez djece s bogatim Niciom (Davor Svedružić). Nicia silno želi dijete, pa se Callimaco i gramzivi lokalni dodvorica Ligurio (Ivan Magud) lukavo dosjete iskoristiti tu njegovu slabost – uvjerit će ga da je Callimaco veliki stručnjak za neplodnost koji će Lucreziju izliječiti čudotvornim napitkom spravljenim od biljke mandragore.

Jedini je problem što prvi koji legne s njom nakon što popije napitak svakako mora umrijeti, pa je njezinu suprugu uputno pronaći neku budalu da spava s Lucrezijom i preuzme na sebe pripadajuću neminovnu smrt. Plan je, naravno, da se "žrtvuje" prerušeni Callimaco.

Suvremeni će gledatelj u "Mandragoli" lako iščitati izrugivanje licemjerju religije, gramzivosti crkve i konvencionalnom moralu: "Volja je ta koja griješi, a ne tijelo", govori Lucreziji potplaćeni fratar Timoteo (Goran Malus), nastojeći je nagovoriti na preljub. Uostalom, njezina je dužnost usrećiti muža, a to je i jedino što bog od žene očekuje, pa samim time njezin grijeh neće ni biti smatran grijehom, uvjerava ju dalje Timoteo.

U ovom komadu nitko nije moralan: u komplotiranju kako nagovoriti čednu ženu na grijeh sudjeluje i Lucrezijina majka Sostrata (Dubravka Ostojić), Callimacov sluga Siro (Ronald Žlabur) u najmanju je ruku neutralan, iako i on zajedno sa svima ostalima aktivno radi na provedbi plana u djelo. Naposljetku i sama Lucrezia, ispočetka oličenje kreposti, odlučuje veselo uživati u preljubu, zaključivši kako ju je na to ionako navela božja providnost – nije na njoj da odbija ono što joj nebesa nalažu da prihvati.

Nakon što se čitava predstava bavi smišljanjem kako prevariti Niciju i navesti ga da povjeruje u priču koju mu serviraju Callimaco i Ligurio, "pad" Lucrezije donosi svojevrsno razrješenje: pobjeda nemorala nad čednosti ovdje nije prikazana kao nešto loše već, naprotiv, svi su sretni i zadovoljni – cilj je, u konačnici, opravdao sredstvo.

Dok u pjevnim scenama glasom i stasom dominira Medvešek, koji – iako ni u dramskom smislu ne zaostaje za svojim kolegama – kad zapjeva kao da posve živne i preuzme pozornicu, glumački nositelj ove predstave svakako je Davor Svedružić, koji od prvoga trenutka isijava moćnom glumačkom energijom autentičnoga komičnoga glumca karaktera. Mimikom, gegovima i govorom Svedružić je stvorio izvanredno duhovit lik, čitavo vrijeme snažno prisutan na sceni i svakako središnji karakter ove produkcije, za što ga je premijerna publika nagradila najvećim ovacijama i aplauzom.