Istaknuti akademik, književnik, povjesničar umjetnosti i publicist Tonko Maroević danas poslijepodne iznenada je preminuo u svom domu u Starom Gradu na otoku Hvaru. Iako u umirovljeničkim danima, stalno je sudjelovao u brojnim kulturnim događanjima pa je tako još sinoć predstavljao jednu knjigu u Starom Gradu
Akademik Tonko Maroević, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj rođen je u Splitu 1941.
Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom 'Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas' (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom 'Napisane slike'), a 1965–70. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti.
>>> Veliki intervju s Tonkom Maroevićem: 'Satira je na udaru jer su dirnuti mali bogovi koji više kriju od velikih' <<<
Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu.
Bio je redoviti član HAZU od 2002.
Javio se zbirkama pjesama u prozi 'Primjeri' (1965) i 'Slijepo oko' (1969) u okviru generacijske 'razlogovske' poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima ('Motiv Genoveve', 1986; 'Trag roga, ne bez vraga', 1987; 'Četveroručno', 1992; 'Sonetna struka', 1992; 'Black & Light: versi od prigode', 1995; 'Redak mulja, redak pjene', 2013).
vezane vijesti
Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga ('Dike ter hvaljenja', 1986; 'Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga', 1989; 'Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva', 1998; 'Pohvala pokudi', 1998; 'Družba da mi je: domaći književni portreti', 2008; 'Skladište mješte sklada', 2010).
Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. 'Uskličnici' (1996) i 1996–2019. 'Svjetlaci' (2019) te antologije katalonskoga pjesništva 'Bikova koža' (1987) i 'Riječi za jedan lapidarij' (2018).
Istražuje suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljuje likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, piše predgovore katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.) – od kojih je mnoge probrao u knjizi 'Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti' (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002).
Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi 'O naivi i autsajderskoj umjetnosti' (2013).
Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.), a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu 'Borgesov čitatelj' (2005).
Izabrane pjesme objavio je 2009 ('Drvlje i kamenje').
Dobitnik je Nagrade 'Vladimir Nazor' za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.
