Tekst jednog od najvažnijih austrijskih dramatičara međuratnog razdoblja za Gavellu je prilagođen i adaptiran pa je tako komad koji je izvorno oštra kritika (bez)vrijednosti i licemjerja bečkog (malo)građanskog društva neposredno prije dolaska na vlast austrofašista 1934. godine, pretvoren u gotovo nakaznu metaforu društva kao takvog.

Fabularna okosnica izvornika je tužna sudbina djevojke Marijane, kćeri vlasnika trgovine igračkama koja, nakon što se zaljubi u šarmantnog ali bezosjećajnog kockara Alfreda, odluči razvrgnuti zaruke s dosadnim ali pouzdanim mesarom Oskarom. Ta njezina odluka pokreće lavinu koja Marijanu odvodi sve dublje u tragediju.

Von Horvathov je tekst nabijen političnošću, a njegova dramska lica vrlo psihološki profilirana, izrazito negativna, likovi su okrutni, pokvareni, licemjerni. U srazu njihove sadističke zlobe i klasične melodrame sadržane u Marijaninoj tragičnoj naivnosti, nalazi se Von Horvathova satirična mračna kritika bešćutnoga svijeta i malograđanskog licemjerja.

Torbica je tekstu pristupio široko, upotrijebivši ga kao uzor prema kojemu razvija vlastitu dramsku situaciju, pozivajući se na aluzije i analogije izvornika. Oduzeo mu je prostornu odrednicu pa, iako ne bježi od toponima – Beč se uzgredno spominje u nekoliko navrata, kao i zloglasni Dachau – od njih se udaljio dovoljno da posve izblijedi izvornu Von Horvathovu kritiku jačanja fašizma.

Vizualno i auditivno Torbica se posve ogradio od Von Horvatha: oduzeo je 'Pričama' i bečke valcere i salonsku malograđansku estetiku, iz prostora krajnje ugode koji sugeriraju Straussovi valceri svoje je junake premjestio u prostor svakovrsnih pretjerivanja.

Zadržao je Von Horvathov odnos prema pojedincu kao 'ne-osobi' – likovi u toj drami jesu 'svijet u malom', svijet sastavljen od ljudskih bića koji odbijaju biti osobama. No, Torbica je taj nedostatak 'osobe u ljudima' predstavio kroz pretjerivanje koje je samo sebi svrhom.

Transponirajući realistično u maštu, u nešto što nije život već teatar, pomiješao je razne motive, pa tako na sceni spaja beduina, balerinu, mesara i mladoga austrofašista, nevinu djevojku mila lica i njezinu čudovišnu sadistički erotiziranu majku.

U scenografskom rješenju Branka Hojnika, njihove se fragmentirane interakcije, uobličene poput živih slika, bez klasičnog dramskog dijaloga, odvijaju u prostoru omeđenom prozirnim mesarskim trakama, u kojemu je jedini ukras retro televizor na kojemu se koči krvava svinjska glava, a scenski rekviziti uključuju i prepariranog zeca s mašnom. Radnja je izvučena sa scene u gledalište – čitav prvi red također je dio scenografije.

Neonska rasvjeta – oblikovatelj svjetla je Zdravko Stolnik – pojačava dojam grotesknog pretjerivanja; boje koje su ionako jake, tako dobivaju auru nestvarnog.

Ono što se dosad pokazalo kao najveća snaga Igora Vuka Torbice – redatelja hvaljene ZKM-ove predstave 'Hinkemann' koja je dobila brojne nagrade – a to je rad s glumcima, ponovilo se i u 'Pričama': predstava je čitava sagrađena iz fino oblikovanih glumačkih minijatura, pri čemu niti jedan lik nije ni jednostavan ni plošan.

Marijanu nevino i naivno glumi Nataša Janjić, Igor Kovač njezin je sirovi ljubavnik Alfred, a Filip Križan nesuđeni muž Oscar. Lepezu likova nadopunjuju Ksenija Pajić kao Alfredova majka, Perica Martinović kao zla baka, dok je Franjo Dijak Alfredov prijatelj Hierlinger. Nela Kocsis je trafikantica Valerija, dok se Jelena Miholjević našla u hibridnoj ulozi Gospođe Čarobnjak i Marijanine čudovišne majke.

Posebno se ističe Barbara Nola, koja je od uloge tete Henriette napravila pravi glumački biser, objektivno tragičan i dojmljiv mikro-svijet manirizama i tikova. Glumački ansambl još čine Janko Rakoš, Siniša Ružić, Filip Šovagović, Nikola Baće, Tena Nemet Brankov, Anja Đurinović, Ivana Roščić, Sven Medvešek i Živko Anočić

Torbica je u 'Priče' utkao i referencu na 'Hinkemanna': u neobaveznom razgovoru na sceni usputno se otkriva da nedaleko odatle putujuća družina prikazuje ratnog vojnog veterana koji odgriza glave živim štakorima i miševima, što je bio jedan od ključnih motiva njegove prve predstave u hrvatskome teatru.

Slijedeći metaforičku estetiku 'Hinkemanna', a u službi poruke o rasapu svijeta koji naizgled liberalno živi uokviren otupljujućim totalitarizmom, gdje 'građanski' nužno ne podrazumijeva i 'ljudski', Torbica se s 'Pričama' pridružuje kritici takvoga bešćutnog društva sve do varijetetske završnice u kojoj svi zajedno, u glazbenom oblikovanju Nenada i Alena Sinkauza, pjevaju 'Tomorrow Belongs to Me'.

U pjesmi iz broadwayskog mjuzikla 'Cabaret' – po kojem je Bob Fosse 1972. snimio slavni istoimeni film – alegoriji zla nacističke propagande, sadržana je ključna poruka te predstave o zlu koje se perpetuira, moralnoj praznini u kojoj obitava i raste, i gluposti kojom se zalijeva.

Kao masa malograđani su strahovito opasni, poručuje Torbica tom predstavom, koja se može čitati kao upozorenje: Marijana, koju shvaćamo kao simbol slobode, završava u toj sceni skinutih gaća; u tom poniženju do krajnjih granica, ona prestaje biti osoba i postaje ideja – simbol krajnjeg poniženja plemenitosti. Ta rulja koja je u stanju poniziti nešto što je sveto, sutra bi mogla doći na vlast – to je ono čega se treba bojati, poručuje predstava.