Doista svakoj od tih nacionalnih tradicija on je na neki način pripadao! Hrvatskoj, jer je 1991. doselivši se u Hrvatsku (iz protesta ne samo prema Miloševićevu režimu, već i militantnome nacionalističkom ozračju među nerežimskom srpskom inteligencijom) te je odmah nakon dolaska počeo pisati na hrvatskome, ujedno prerađujući na hrvatski i svoje stare knjige koje su objavljivane u Frakturinu izdanju Sabranih djela. Srpskoj, jer je živeći u Beogradu realizirao veći dio svojeg opusa na srpskoj ekavici. Crnogorskoj, jer se osjećao ponajviše Crnogorcem (zapravo je rođen u Petrovićima na samoj tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske); u društvu, među prijateljima, volio je afektirati naglašenim crnogorskim govorom šaljivo prepričavajući anegdote o crnogorskoj tvrdoglavosti i violentnosti. Bosanskohercegovačkoj, jer je u svojem opusu istočnu Hercegovinu pretvorio u mitski toponim u kojem se odvija radnja njegove proze, a osim toga u Sarajevu je imao mnoge prijatelje (prije svega svoje urednike Ivana Lovrenovića i Gavru Grahovca) te se osjećao sastavnim dijelom tog sarajevskoga intelektualnog miljea. Mirko Kovač zapravo tim svojim transnacionalnim južnoslavenskim identitetom svjedoči kako moj dragi profesor Stanko Lasić ipak nije bio u pravu tvrdeći kako će nam književnosti drugih južnoslavenskih naroda biti isto što i bugarska. Mi s bugarskom književnošću ipak ne dijelimo ključne pisce poput Ive Andrića i Vladana Desnice sa Srbima, Maka Dizdara s Bošnjacima, Stanka Vraza sa Slovencima (da spomenem samo najveće). A tim najvećima svakako treba pribrojiti i Mirka Kovača.

Za Kovača me vezuje dugogodišnje prijateljstvo tako da njegov odlazak doživljavam i kao osobni gubitak. Pisao sam o njemu, zajedno smo nastupali na tribinama, bio sam urednik jedne njegove knjige (Rastresen život) za drugu sam pisao predgovor. Viđali smo se isprva u Beogradu, pa u Zagrebu i Rovinju. Iako u prozi zna biti mračan i morbidan, u polemikama žestok i nemilosrdan prema protivnicima, u privatnom druženju Kovač je bio vječno nasmijan, sklon šali, a o zajedničkim prijateljima (i o onima s kojima je bio u ljubavi, ali i o onima s kojima je bio u zavadi) pričao je šale, zapravo male pričice, vedre, možda ne bez zlobe, ali svakako bez mržnje. Bio je vrlo vješt usmeni pripovjedač sa osobitim smislom za bizarne poente; osim toga znao se šaliti i na svoj račun, ili na račun svojega duhovnog brata Danila Kiša, kojega je obožavao. Šale na račun drugog prijatelja Bore Pekića bile su upravo okrutne, ali opet s ljubavlju. Meni se uvijek rugao zbog mojeg oduševljenja Pekićem:
– Šta vidiš u tim golemim romančugama? Sve bi to trebalo skratiti! Ali, moram priznati da je i Bora u pravu kad se meni ruga da sam ja više kafanskih priča ispričao o jednoj noći svoga pritvora nego on o sedam godina tamnice!

Upoznao sam Mirka 1978. godine. Bio sam se uputio na odsluženje vojnog u Valjevo, zastao u Beogradu da se vidim s prijateljem, beogradskim piscem Radoslavom Bratićem, a Bratić me poveo svojem idolu i velikom prijatelju Mirku Kovaču u goste, jer Mirko je izrazio želju da me upozna.

Kovač je tada stanovao sa ženom, slikaricom Bobom Matić, u maloj garsonjeri, gdje ste već zbog skučenog prostora nakon nekog vremena, a pogotovo nakon višnjevače koju je Boba iznijela na stol, morali uspostaviti prisan odnos. Doduše, sam Mirko nije pio, kasnije će mi objasniti zašto je uporno odbijao alkohol, iako je cijeli životu proveo u boemskim društvima. Ja sam, pak, pio – iako baš i ne volim ta slatka, 'ženska' pića – jer sam osjećao nelagodu; o Mirkovu romanu Ruganje s dušom pisao sam u svojoj kritičarskoj kolumni u OKU vrlo rezervirano. Prigovarao sam mu prije svega hipermodernističku narativnu disperziju koja je roman učinila teško čitljivim. Mirko je prigovor vrlo dobroćudno prihvatio ne ljuteći se, čak priznajući da sam možda u pravu. Rekao sam mu da inače jako volim njegov Životopis Malvine Trifković, sjajan kratki roman pun morbidne poetičnosti, fascinantne atmosfere, virtuoznog stila. Na Malvinu me uputio Goran Tribuson, sredinom sedamdesetih moj bliski prijatelj; knjiga me oduševila i do dana današnjeg ostala jednim od intimno najdražih bisera moje lektire (ono, među knjigama koje biste odnijeli na pusti otok).

Shvatio sam, međutim, ubrzo da Kovač nije izrazio želju da me upozna toliko zbog kritike koju sam napisao o njemu, već zbog mojih tekstova o Danilu Kišu. Bio sam se u to doba uključio u polemiku o Grobnici za Borisa Davidoviča, napisao nekoliko tekstova, koji su u Beogradu bili čitani i živo komentirani. Kovač je očito uživao u pomisli kako će me spojiti s Kišem. Naime, iako sam bio na Kiševoj strani, nisam – osobito u oduljem tekstu o Času anatomije – bio ni bez prigovora, koji su očito zasmetali Kišu.

I doista, čim je Mirko telefonirao Danilu (– Visković ti je ovde!), Kiš se za desetak minuta sjurio. Već s vrata je počeo mahati nekim papirima. Kasnije će se ispostaviti da je to polemički odgovor na moj tekst o Času anatomije, objavljen u Pitanjima.
– Viskoviću, znam da si na mojoj strani i nema smisla da ovo objavljujem, jer reći će ljudi da se svađamo, da si i ti protiv mene! 'Ajde, sedi i slušaj, moram da ti kažem neke stvari!

Ja sam bio posve zatečen; Kiš i Kovač su moji idoli, mogu im se samo pokloniti, a tu me tretiraju kao partnera; tako je važno da mi nešto objasne. I što će ja misliti!

Bože, danas mi je gotovo nezamislivo koliko je uzbuđenja u to doba mogao izazvati tekst jednoga literarnog početnika?! I kako je sama književnost doživljavana kao nešto važno!

Kiš je sjeo nasuprot mene, strastveno i vrlo glasno počeo čitati svoje replike na moje kritičke opaske. Potom smo vatreno raspravljali, uz pomoć višnjevače ja sam pomalo zaboravljao da u tom društvu mogu biti samo mali od kužine. Upustio sam se u raspravu s Kišem ne odustajući od svojih primjedbi. A Mirko se samo smijuljio, očito uživajući u naše pitoresknom sukobu:
– Pa šta se vi tako palite; to su samo pitanja teorije književnosti; ja vas ništa ne razumem!
I tako, riječ po riječ, čašicu po čašicu, dočekali smo rano jutro, ja sam posve zaboravio da sam se do ponoći trebao javiti u valjevsku kasarnu. U rano jutro Danilo, mamuran i promukao, vozio me na beogradski željeznički kolodvor. A ja nisam vjerovao što mi se događa:
– Ako me i zatvore zbog kašnjenja u vojsku, vrijedilo je!

Drugi susret s Mirkom Kovačem bio je po mene sudbonosan. Pozvao me da 1980. godine da mu govorim na promociji drugoga izdanja sjajne knjige novela Rane Luke Meštrevića. Snažne, naturalističke novele o ljudima s društvene margine, čudacima, ljudima u sukobu s društvom. Dobro se uklapala u trend tada dominantan u srpskoj književnosti 'stvarnosne proze' ili 'proze novog stila', kako ju je zvao tada vrlo utjecajni Ljubiša Jeremić. Danilo Kiš je, recimo, prilično loše kotirao među pobornicima tog tipa književnosti, jer su ga smatrali prehermetičnim, odveć literariziranim, literarn-derivativnim piscem. Kovač je pak Ranama pokazao da može pisati i 'muževnu' stvarnosnu prozu, jakog društveno-kritičkog naboja, prozu 'crnog talasa'. U to doba Kovač postaje velika književna zvijezda, koju priznaju sve strane na uvijek zaraćenoj srpskoj književnoj sceni.

Dakle, ja 1980., dvadesetdevetogodišnjak, dolazim kao poseban gost iz Zagreba na promociju. Govorim o Kovaču pred krcatom dvoranom Udruženja književnika. Vjerojatno sam dobro govorio, Mirko je bio zadovoljan; osjećao sam se lijepo i ponosno: ja sam njegov mladi zagrebački prijatelj.

A te večeri uočio sam u drugom redu auditorija šarmantnu crnku. Raspitujem se kasnije kod prijatelja tko je ona (– Sviđa ti se? – Ma, da, zgodna je! – O, Jasmina ti je i pametna! Piše kritike, vodi naše Oktobarske susrete. Radi u Andrićevoj zadužbini). Prijatelj je, naravno, odmah moj interes prenio šarmantnoj gospođici (– Svidela si se Viskoviću! – Ma, nemoj, nije loš! Ali, nekako mi izgleda suviše narcis; mora da je švaler! – O, on ti je veliki zavodnik! – E, takvi me ne zanimaju! – Ma, nije, nije, zabunio sam se, on je dobar dečko!). U svakom slučaju, nekoliko mjeseci kasnije Jasminu sam ponovo susreo u Zadužbini Ive Andrića. Popustila je, kaže – zbog Kovača:
– Jako si pametno govorio o Mirku, to je bilo presudno!

U svakom slučaju, budući susreti s Kovačem, uglavnom u Rovinju, gdje Jasmina imala vikendicu, bit će u znaku obiteljskog druženja.

Osamdesetih počinje ozbiljna međunarodna recepcija Mirka Kovača, prevode mu na strane jezike ponajprije Malvinu i Vrata od utrobe. Na srpskoj kulturnoj sceni tretiraju ga kao klasika iako je, stavši nedvosmisleno na stranu Danila Kiša, stekao je i neke protivnike, pa i neprijatelje.

Kasnije će se pokazati da je sukob oko Kiša bio rat dva ideološka tabora. Ne baš u onom smislu kako je Danilo tvrdio, uglavnom u stranim medijima; nije to bio toliko sukob staljinista i antistaljinista, već rat nacionalista i protivnika nacionalizma. Upravo su Danilovi najbliži prijatelji Kovač i Filip David vodili frontu borbe protiv srpskog nacionalizma. Treći iz njihova kvarteta Borislav Pekić držao se suzdržano: nije se sramotio nacionalističkim istupima, ali nije se ni sukobljavao sa šovinistima. Kovač mu taj oportunizam neće oprostiti.

Potkraj osamdesetih Kovač se politički angažira, ne zato što bi ga zanimala politička karijera; užasnut je provalom svih tipova nacionalizma na srpsku javnu scenu. Sjećam se da mi je govorio: – Ta srpska opozicija je još gora od miloševićevaca!

Potkraj 1989. predložio mi je da pokušamo okupiti među književnicima one koji se protive raspomamljenom nacionalizmu. U postojećim društvima književnika vidio je glavne izvore širenja nacionalističke mržnje. Dakako, bio je posebno zgađen nacionalizmom koji je kuljao iz Udruženja u Francuskoj 7. Rekao mi je da će Filip David i on osnovati Nezavisno društvo pisaca Srbije te da misli kako bi bilo dobro slične udruge osnovati i u drugim republikama. Nisam vjerovao da bi takva ideja mogla biti prihvaćena u Hrvatskoj. Golema većina pisaca u nas vjerovala je da je hrvatski nacionalizam izazvan srpskim i da je obrambenog karaktera; sve što narušava nacionalnu homogenost štetno je po hrvatski interes i u krajnjoj konzekvenci izdajničko. Nema izgleda da neki veći broj ljudi, iza kojih stvori neko stvarno djelo, u Hrvatskoj stane iza takve ideje. Ipak, iako nevoljko, naposljetku sam prihvatio Mirkovu inicijativu, angažiravši nekoliko ljudi koji su bili spremni kritički se angažirati protiv šovinističkog tipa nacionalizma. Organizirali smo i prvu skupštinu Društva nezavisnih pisaca Jugoslavije, više ne znam točno ili potkraj 1989. ili početkom 1990. u prostorijama Svjetlosti, sarajevskog izdavača Mirkovih izabranih djela. Okupilo se četrdesetak pisaca iz svih republika; netko je nabrojao sedamnaest dobitnika NIN-ove nagrade, tada najuglednije jugoslavenske nagrade za roman godine. Za predsjednika društva izabran je Radomir Konstantinović, ja sam bio potpredsjednik.

Međutim, nije bilo nikakve šanse da novo društvo bude institucionalno prihvaćeno u bilo kojoj od republika. Pokušao sam razgovarati s Milivojem Solarom, tadašnjim ministrom kulture u socijalističkoj vladi; odgovor je bio očekivan: – Pa, Velimire, vidiš gdje živimo... Ubrzo sam rezignirao, nije imalo smisla baviti se nečim što je osuđeno na neuspjeh.

Mirko i Fića nisu se, međutim, predavali. Nezavisni pisci su u Srbiji djelovali, čvrsto na antinacionalističkoj platformi, iako s malim brojem članova. Kovač se pokušao angažirati i izravnije u politici. Priključio se Markovićevu Savezu reformskih snaga i sudjelovao u predsjedničkoj kampanji Ivana Đurića. Nije im bilo lako, na svakom njihovu okupljanju bilo je i mnoštvo provokatora koji su prekidali i vrijeđali govornike. Na jednom skupu Mirku je doletio foto-aparat u glavu i ozbiljno ga ozlijedio. Svakodnevne anonimne prijetnje, medijska prozivanja, duboko gnušanje nad politikom režima, razočaranje opozicijom, sve je to vodilo Mirkovoj odluci o napuštanju Srbije.

Za zemlju svojega egzila odabrao je Hrvatsku. Odabrao je poziciju 'po strani': Rovinj, Istru. Mnogi kritičari režima u Beogradu zamjerili su mu što je napuštajući jednu odabrao drugu 'nacionalističku rupu'. A ni Hrvatska zapravo nije znala što bi s Mirkom Kovačem. Malo su ga intervjuirali, pokazivali na televiziji: – Eto, vidite, poznati kritičar Miloševićeva režima demonstrativno je napustio Srbiju i prešao u Hrvatsku!

Ali, činili su to s nelagodom, svjesni da je Kovač kritičar nacionalizma kao univerzalnog fenomena; posvojimo li ga dokraja, dat ćemo mu pravo da kritizira i naš nacionalizam. Veliki je otpor Kovaču bio pružan i u književnim krugovima. Svojedobno je Vlatko Pavletić, glavni urednik edicije Stoljeća hrvatske književnosti, ponudio samoinicijativno Kovaču knjigu u sklopu te prestižne edicije nacionalne književnosti. Međutim, prijedlog nije prihvaćen na sastanku uredničkog odbora te edicije. Jer, kao, treba još vidjeti kako će se Kovač ponašati; to što on sada želi biti hrvatski književnik, može biti samo privremeni stav. Mora on to zaslužiti!

Mirko je u idiličnom Rovinju zapravo živio prilično izolirano; no, kad bismo se vidjeli, nije se ni na što žalio. Materijalnih problema nije imao; stanovao je isprva u lijepom, prostranom stanu s terasom koja je gledala na luku; potom u reprezentativnoj starinskoj vili. Supruga Boba pokazala je veliku spretnost u vođenju poslova s obiteljskim nekretninama. A i na svim drugim planovima bila je iznimna podrška Mirku. Ali, osjećao sam da je Mirku, naviknutom na uzbudljiv javni život Beograda i na poziciju kulturnog protagonista, u Rovinju bilo pomalo i dosadno.

Nešto se promijenilo kad je Mirko započeo suradnju sa splitskim Feralom, te dobio mogućnost da ne bude samo gost koji nam tumači prilike u Srbiji, već da govori i o hrvatskoj zbilji s insajderske pozicije. Vrlo sam se često devedesetih pitao kako to da u Hrvatskoj nitko nije svjestan kakav je velik Kovač pisac, kakav je dobitak za hrvatsku književnost to što on djeluje u hrvatskoj sredini i objavljuje na hrvatskom jeziku.

Posljednjih desetak godina za Kovača, i njegovu definitivnu integraciju u hrvatsku književnost, puno je učinio Seid Srdarević, agilni vlasnik Frakture (inače, korisnik stipendije koja je bila sastavni dio Kovačeve Herderove nagrade), izdavanjem hrvatskog izdanja njegovih sabranih djela. Učestale su posljednjih godina bile i književne nagrade, koje su mu konačno priznale integraciju. U Hrvatskom društvu pisaca priredili smo i zanimljiv simpozij u povodu Mirkova sedamdesetog rođendana. Meni je osobno žao što je ostao nerealiziran Mirkov i moj plan o pisanju njegove autobiografije, koju bi uz Frakturu izdao i nakladnik kod kojega ja uređujem autobiografske edicije.

Međutim, drago mi je da dosadašnje primjerene reakcije hrvatskih medija u povodu Kovačeve smrti pokazuju kako je on ipak najzad integriran u hrvatsku kulturu kao naš veliki pisac. Da je Kovač naš, hrvatski, iako je možda istodobno i srpski i crnogorski i bosanskohercegovački pisac; da ga se više ne bojimo kao stranog tkiva u nacionalno čistom biću naše kulture. Da, konačno, Mirko Kovač je veliki hrvatski pisac!