"Intendanti postaju nesmjenjivi, a ovlasti kazališnih vijeća svedene su samo na birokratsku funkciju," riječi su kojima oporba najčešće komentira prijedlog novog Zakona o kazalištima. Osim toga, smeta ih što u izradi Zakona svi dionici kazališne industrije nisu mogli iznijeti svoje primjedbe na "transparentan i maksimalno uključiv“ način. Glasno se kritizira i "misteriozna grupa" koja je radila na prijedlogu novog Zakona, a čija imena do danas nisu poznata javnosti. Javljaju se i sindikati, koji nisu zadovoljni onim dijelom Zakona koji tumači ugovore o djelu te predlažu da se oni izbace iz prijedloga Zakona.

O drami koja prati novi Zakon o kazalištima razgovaramo sa zastupnicom Možemo! Uršom Raukar-Gamulin.

Oporba žestoko komentira prijedlog novog Zakona o kazalištima. Odakle krenuti?

- Vjerujem da će se svi složiti da je potrebno prvo definirati ciljeve razvoja kulture i umjetnosti za sljedeće razdoblje i planove kako do tih ciljeva doći, dakle, izraditi strategiju, a potom, prema strategiji ići u izrade novih zakona. Obrnuti put kojim sada idemo već unaprijed određuje strategiju koja je tek u izradi, pa ju samim time već u startu čini formalnim dokumentom, a ne stvarnim okvirom za razvoj kulture i umjetnosti.

Tvrdite da novi prijedlog Zakona daje "nevjerojatne" ovlasti intendantima i ravnateljima kazališta. O čemu se točno radi?

- Nisam rekla "nevjerojatne", ali, da, mislim i zastupam mišljenje struke da su u nekim segmentima ovlasti ravnatelja u ovom prijedlogu izašle izvan okvira onoga što bismo mogli nazvati pozitivnim alatima upravljanja. Na žalost, mi u posljednjih nekoliko godina svjedočimo sve učestalijim žalbama zaposlenika, kako umjetnika, tako i drugih radnika, pa i vanjskih suradnika, na nedostatak dobre komunikacije s ravnateljima, na neprimjerene načine komunikacije, čak i na mobing, na nemogućnost utjecaja na evidentno loše odluke ili loše vođene procese u kazalištima. Naravno, treba naglasiti da se to ne odnosi na sve ravnatelje, ali trend je evidentan i treba ga uzeti u obzir i pri izradi zakona. Također, ravnatelji su ovim prijedlogom Zakona puno teže smjenjivi, ponekad se čini i nesmjenjivi, jer se kao razlozi navode samo neki parametri poslovanja i upravljanja, a drugi potpuno zanemaruju. To svakako nije dobro jer zakon bi trebao voditi jednako računa o ravnateljima, kao i o umjetnicima i zaposlenicima, odrediti im obaveze i zaštititi prava, s jednakim angažmanom.

Vladajućima zamjerate i što će intendante imenovati izvršno, a ne predstavničko tijelo, kao do sada. Zbog čega mislite da to nije dobro?

- Sigurno nije dobro da jedna osoba, tj. gradonačelnik, imenuje i ravnatelje i članove kazališnih vijeća koji bi trebali nadzirati rad tih istih ravnatelja. To je evidentan korak unatrag u demokratskim procesima odlučivanja koji su ionako podosta slabi u Hrvatskoj. Argument da su gradonačelnici izabrani na izravnim izborima, pa im to daje legitimitet da istovremeno odlučuju i o upravi i o nadzoru, ne stoji jer su i vijećnici gradskih vijeća ili skupština izabrani na izborima, nije ih netko nametnuo silom, nego su ih birali građani. Kad bismo slijedili tu logiku Ministarstva kulture, mogli bismo doći i do toga da nam skupštine i gradska vijeća ne trebaju jer nisu izabrana na izravnim izborima, dovoljan je jedan čovjek, gradonačelnik, koji odlučuje o svemu. Pa, posljedično, moglo bi se onda reći da nam ne treba ni Sabor, a bome ni Vlada, jer je jedino Predsjednik izabran na izravnim izborima. Predstavničko tijelo, dakle skupština ili gradsko vijeće jest temelj demokratskih principa, ono predstavlja građane, zato i imamo vladajuće i oporbu, kao sliku političke volje građana. I isključivati predstavničko tijelo iz tih odluka, znači prvenstveno oporbu, jest veliki korak nazad za demokraciju.

Zašto o intendantima i kulturnim vijećima, uopće, želi odlučivati izvršna vlast? Znate li još za koji takav slučaj u Europi?

- Postoje takvi slučajevi, to je sustav koji ima Francuska, na primjer, i vjerujem da se ministrica Obuljen Koržinek povodi za tim primjerom. No, kod Francuza demokracija započinje 1789., a kod nas je tek prevalila trideseti rođendan i mislim da su to dvije neusporedive situacije - demokracija stara 230 godina ili 30 godina. Uopće je uvijek upitno preslikavanje pojedinih odredbi bez sagledavanja različitih konteksta u kojima se one provode ili bi se trebale provoditi.

Zanimljiv je u tom smislu slučaj riječkog intendanta Blaževića. Vidjeli smo da Gradsko vijeće odlučuje jedno, a ministrica drugo, uz tvrdnju kako Vijeće nije djelovalo u legitimnoj, zakonom propisanoj proceduri. Kako je uopće moguće da Vijeće ne djeluje u zakonom propisanoj proceduri? Kako tumačite taj slučaj u kontekstu novog Zakona o kazalištima?

- Ministrica Obuljen Koržinek je sama najavljivala micanje iz zakona mogućnosti da ministar/ica arbitrarno odlučuje o intendantima HNK-ova u Rijeci, Splitu, Varaždinu ili Osijeku, no sada je promijenila mišljenje i ostavila tu odredbu koja nije dobra jer omogućuje direktno političko uplitanje u izbor intenadanata. To su kazališta koja su najvećim dijelom financirana od svojih lokalnih zajednica, Ministarstvo sudjeluje s nekoliko postotaka i zbog toga nije prihvatljivo da ima odlučujuću i konačnu riječ u izboru ili razrješenju intendanta. Sada imamo takvu situaciju u Rijeci i Splitu gdje se ministrica umiješala i spriječila razrješenje dvojice intendanata i to baš u gradovima u kojima HDZ nije na vlasti. Ne mogu suditi jesu li gradska vijeća ili Kazališna vijeća djelovala u zakonom propisanoj proceduri ili ne, nisam vidjela dokumente, a i nisam pravnica, no imamo Upravni sud koji rješava takve nedoumice. Bez da ulazimo u valorizaciju njihova rada, činjenica je da su ti intendanti izgubili povjerenje i zaposlenika i uprava gradova i stoga nije mudro miješati se s razine Ministarstva u lokalne odluke. Bojim se da bi se to u konačnici moglo obiti Ministrici o glavu jer šalje sliku autokratskog uplitanja, što sasvim sigurno nije pozitivno za ministricu ili ministra kulture.

Mislite li da novi Zakon donosi i neke dobre novine? Koje?

- Da, kao i u Zakonu o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, pozdravljamo konačno uvođenje višegodišnjeg financiranja koje će značajno olakšati planiranja i organizaciju rada kazališta. Također je dobra novina da se ugovori s kazališnim umjetnicima nakon četiri godine na određeno, potpisuju na neodređeno. To je i na tragu opće strategije EU koja snažno zagovara smanjenje nesigurnih ugovora na određeno koji takve zaposlenike stavlja u građane drugog reda zbog mnogih ograničenja koje takvi ugovori nameću. To su dvije najvažnije novine koje struka toplo pozdravlja.

Je li se tijekom izrade prijedloga Zakona konzultiralo struku? Jesu li aktivni dionici te industrije mogli iznositi svoje primjedbe, je li ih se što pitalo?

- Na žalost, moram konstatirati da je ova birokracija pod vodstvom ministrice Obuljen Koržinek podosta zatvorila procese koji su pod njezinim mentorom, bivšim ministrom Biškupićem, bili otvoreniji. Budući da je gđa. Obuljen Koržinek bila na pozicijama u mandatu g. Biškupića, očekivali smo da će ti procesi ići k još većoj uključivosti i transparentnosti, a ne obrnuto, što je danas slučaj. Mi do danas nismo dobili službeni podatak tko su članovi inicijalne grupe koja je izradila prvi prijedlog zakona. Postoje priče, nagađanja, koja onda postaju i temelj za objašnjavanje zakonskih prijedloga privatnim interesima nekih, navodnih, članova te tajnovite skupine. To sigurno nije dobro ni za proces izrade, ni za uvjerljivost nekih promjena, a u konačnici niti za te ljude jer su izloženi neprovjerenim pričama. A možda neki o kojima se govori nisu ni bili članovi te misteriozne grupe. Ukratko, prvi prijedlog izrađen je u uskom krugu i mislim da je tu i izvor problema i nezadovoljstva u stručnim krugovima jer se nije sagledalo ukupnost kazališnih procesa, nego je prevagnuo, da tako kažem, jedan rakurs, pogled iz jednog ugla. Kada je taj prvi prijedlog iscurio, pa izašao u javnost, nastala je pobuna i tada su tek krenuli razgovori s pojedinim strukama i sindikatom. Smatra se da se tu balet najviše izborio, no, mislim da je u prvom naletu balet najviše i izgubio, okrutnom željom upravljača da se naprosto riješe onih koji "zauzimaju mjesta, a ne mogu više plesati". Sada se za njih situacija popravila. Ostaje je još za popraviti i kod dramskih i kod glazbenika i kod nezavisnih i još doraditi i balet i nadam se da će Ministarstvo izvršiti onu ulogu koju mora imati – jednake brige za sve sektore i sve dionike tog krhkog i tananog organizma kakvo je kazalište.

Nezavisna scena je burno reagirala na članke 6.i 7. koji otvaraju mogućnost da bilo tko može biti osnivač kazališta ili umjetničke organizacije, što do sada nije bio slučaj. Vidite li tu opasnost za daljnju devalvaciju statusa profesionalnih umjetnika?

- Kolege nezavisni umjetnici su snažno, zajedno sa sindikatom, reagirali na te članke upravo zato što smatraju da će izazvati daljnju devalvaciju umjetnika i nezavisne scene. Otvaranje mogućnosti da bilo tko može osnovati umjetničku organizaciju ili kazalište pod uvjetom da angažira umjetnike za projekte jest duboko sporno, jer je potpuno jasno da se u primjeni to neće moći kontrolirati. Hoće li Ministarstvo kontrolirati sve ugovore s nezavisne kazališne scene? Naravno da neće jer ne može stići. Dakle, neće biti ni kontrole ni sankcija, i time su širom otvorena vrata svaštarenju. To jest udar i na profesionalnost i na nezavisnu scenu i duboko se nadam da će biti promijenjeno do drugog čitanja. Samostalni umjetnici su i tako u podređenom položaju u odnosu na sve ostale građane RH jer su kontinuirano pod antirecesijskim mjerama iz 2009., vjerovali ili ne. Svima su antirecesijske mjere ukinute 31.12.2010., osim samostalnim umjetnicima i oni i dan danas tavore na mizernih, sramotnih 0.8% koeficijenta za doprinose koje im plaća država, što prevedeno znači da odlaze u mirovinu s 1700 kuna ili 225,50 eura. Ako se ovim zakonom još omogući da bilo tko tko se sjeti može osnivati umjetničke organizacije ili kazališta, slobodni umjetnici bit će doista dovedeni do krajnjeg ruba, a možda i preko, svake izdržljivosti. Doista, nije li vrijeme da konačno prekinemo neslavnu “tradiciju” svih sustava da umjetnike i kulturne djelatnike slavimo nakon smrti, a za života im ne omogućujemo elementarne, dostojne uvjete za život?

Dotakli smo se već ugovora o djelu. Ni sindikati nisu zadovoljni onim dijelom Zakona koji tumači ugovore o djelu i autorske ugovore, i predlažu da se ugovori o djelu izbace iz prijedloga Zakona. Što ih točno smeta?

- I Sindikat i kazališni umjetnici više kazališta u javnoj raspravi su vrlo jasno argumentirali zašto su ugovori o djelu nepotrebni, a moguće i štetni za prava zaposlenika. Prije svega, kazališni umjetnici su izvođači - autori koji su kao takvi uvršteni u Zakon o autorskim pravima i s njima se potpisuju autorski ugovori i nema nikakve potrebe za uvođenje ugovora o djelu. Nadalje, ugovore o djelu može se provlačiti godinama i time izigravati zakonsku odredbu o zapošljavanju na neodređeno nakon 4 godine. Imamo primjere iz recentne prakse gdje su se izigravale i zloupotrebljavale odredbe sadašnjeg Zakona o kazalištima i kazališne umjetnike zapošljavalo na što je moguće kraće ugovore kako bi ih se tako držalo na “kratkoj lajni”. Zato je opravdana bojazan da bi se ugovori o djelu mogli itekako zloupotrebljavati. A, budući da postoji pravna mogućnost autorskih ugovora, ponavljam, mislim da jednostavno treba maknuti ugovore o djelu iz teksta zakona, kao što traže i sindikat i struka.

Koliko je važna uloga Kazališnih vijeća u vršenju nadzora rada ravnatelja ili intendanata? Novi Zakon predlaže da članovi Kazališnog vijeća moraju imati visoku stručnu spremu. Što mislite o tome?

- Uz sve što sam do sada navela, treba spomenuti svakako i potrebu osnaživanja Kazališnih vijeća u vršenju nadzora rada ravnatelja ili intendanata. Snažno se sugeriralo da se vrate ingerencije za "praćenje ostvarivanja programa te njegovo financijsko i kadrovsko izvršavanje“. Zatim se ni struka ni sindikat, pa ni zastupnici oporbe ne slažu s odredbom da članovi Kazališnog vijeća moraju imati visoku stručnu spremu. To jest dobra odredba za članove koji se biraju od strane osnivača, ali nije primjerena za izbor članova iz samog kazališta jer se tom odredbom u startu značajan broj zaposlenika isključuje iz mogućnosti da budu birani, naročito za člana kojeg biraju svi zaposlenici kazališta. Odgovorno tvrdim da jedan scenski radnik ili inspicijent sa srednjom stručnom spremom često zna mnogo više o organizaciji kazališta, nego mnogi formalno visoko obrazovani. Mnogo prijepora je izazvalo i uvođenje nedefiniranih komisija s nedefiniranim kriterijima koje osnivaju ravnatelji kako bi odlučivale o umjetničkom doprinosu pojedinog kazališnog umjetnika. Na stranu već notorno pitanje koji su to objektivni kriteriji koji određuju “umjetnički doprinos”, zadržimo se samo na činjenici da su kazališni umjetnici na stalnoj provjeri svojih umjetničkih dosega, na svakoj premijeri, na svakoj izvedbi, gotovo svaki dan. Smatramo da su dovoljne odredbe Zakona o radu za one koji, u velikoj manjini, možda ne rade dovoljno u kazalištima. A uz to, treba napomenuti da su ravnatelji u izravnoj mogućnosti da djeluju na zaposlenost ili nezaposlenost pojedinih umjetnika svojim sugestijama redateljima. Ova komisija mogla bi lako postati još jedna mogućnost za zloupotrebu u rukama onih ravnatelja koji su skloni obračunima s umjetnicima koji iskažu bilo kakvu kritiku njihovog rada. Budući da smo takve primjere već imali, govorila sam i ovdje o njima, treba paziti da se ne daje takav alat jer, znate kako narod kaže - prilika čini lopova.

Vladajući smatraju da Zakon savršeno pogađa problematiku umjetnika danas te omogućuje da "kazalište živi slobodno i mirno od politike". Kako tumačite taj njihov pogled na stvar?

- Nitko ne pogađa ništa savršeno, pa ni ovaj Zakon problematiku umjetnika. Iz svega o čemu smo do sada razgovarali, jasno je da smo daleko od savršenstva. A naročito teza da će ovim zakonom kazalište živjeti slobodno i mirno od politike. Upravo suprotno, politici se još više otvaraju vrata za, kako kadroviranje, tako i posljedično, za uplitanje u upravljanje kazalištima. Nepotrebno je reći koliko je to loše, ne samo za kazališta, nego i za Ministarstvo kulture i za vladajuće. Politički pritisci na umjetnost i kulturu uvijek su rađali otpor i dobivali odgovore, zato i jesam na prvom čitanju citirala Shakespearea – Pazite da se lijepo postupa s glumcima jer oni su sažetak i kratka kronika vremena. Bolje da nakon smrti dobijete loš grobni natpis, nego da oni o vama loše govore dok živite.

Što predlažete da se učini s tim Zakonom do drugog njegovog čitanja?

- I struka i sindikat očekuju i zaslužuju još jedan krug rasprave, iznošenja argumenata i prijedloga. Kazališta nisu tvornice preciznih strojeva, pa tako ni Ministarstvo kulture ne mora biti kruto kao, na primjer, Ministarstvo financija koje je zadano neumoljivim brojkama. Ministarstvo kulture jest ono koje u političkom polju i izvršnoj vlasti zastupa sve kulturnjake i umjetnike, svu energiju, ljepotu, zahtjevnost, težinu, probleme stvaranja, svu razbarušenost i neznanje pravne artikulacije svojih problema, sve suze i znoj stvaranja, sva uzbuđenja i ushićenosti stvorenim djelima. Vjerujem da Ministarstvo mora djelovati i šire od svojih birokratskih okvira, otvoreno i solidarno sa stvarateljima kulture i umjetnosti. Svima, bez iznimke ili osobnih prioriteta.

Kakvu budućnost predviđate za naše kazalištarce ako se Zakon usvoji ovakav kako je sad zamišljen?

- Nadam se da neće. Već su napravljeni dobri pomaci do prvog čitanja, pa je za očekivati da se čuju argumenti i primjedbe koje struka i sindikat opetovano iznose. U ovako nedorađenom obliku ovaj prijedlog Zakona neće donijeti dovoljno dobroga da bi se moglo reći da će kazališta udahnuti "punim plućima". Prevelika je prevaga na strani ravnatelja, da bi to omogućilo neopterećeni rad. Premalo se vodi računa o nezavisnim akterima i njihovim potrebama. Kad već nema dovoljno novca, onda bar da se uvaži struka i da se napravi pravni i organizacijski okvir u kojem se svi akteri osjećaju bar donekle jednako i da se svima omoguće, koliko je to moguće, jednaki uvjeti rada. A što se novca tiče, pred nama je novi državni proračun za 2023. i hajmo se nadati da će kultura konačno preskočiti tih magičnih 1%.