U ovotjednom književnom pregledu preporučujemo šest hvaljenih i nagrađivanih knjiga stranih autorica i autora, koje tematiziraju razne traume povijesti i izazove sadašnjosti Amerike i Europe. To su romani mlade Meksikanke Valerie Luiselli, velike katalonske književnice Marie Angels Anglada, Njemice hrvatskog porijekla Marije Bodrožić, Amerikanke Rachel Kushner, talijanskog romanopisca Roberta Calassa te ratni memoari Berlinčanke Marte Hillers, prvotno objavljeni pod pseudonimom Anonimna
‘Tijela bez težine’ Valeria Luiselli (Edicije Božićevič; preveo Matija Janeš)
‘Luisellin fantastičan prvi roman, o mladoj majci iz Mexico Cityja koja piše roman o vremenu koje je provela kao prevoditeljica opskurnih djela u maloj izdavačkoj kući u Harlemu, razara betonske blokove svakodnevice prekrasnom, melankoličnom kontemplacijom o nestajanju’, napisao je Publishers Weekly o romanu ‘Tijela bez težine’.
‘Tijela bez težine’ kompleksan je roman napisan gotovo bestežinskim stilom. Roman donosi dvije glavne fabularne linije, jednu u prošlosti i povezanu s imenom Gilberta Owena, već pomalo zaboravljena meksičkog modernističkog pjesnika koji je živio u prvoj polovini 20 stoljeća. Njegovu pak poeziju i životnu putanju koja ga je odvela u New York istražuje protagonistkinja romana, mlada spisateljica i prevoditeljica iz sadašnjosti, nastanjena u spomenutom gradu.
Valeria Luiselli (Ciudad de México, 1983.) mlada je meksička autorica, nova zvijezda latinoameričke književnosti, koja je nakon svega tri objavljene knjige uspjela usmjeriti na sebe pozornost međunarodne javnosti. Velik uspjeh koji je ostvarila, posebice u anglofonom svijetu, podsjeća na sličan fenomen otprije nekoliko godina, povezan s imenom Roberta Bolaña. Luiselli se na književnoj sceni pojavljuje 2010. knjigom eseja ‘Papeles falso’, gdje se ingenioznim asocijacijama ideja predstavila kao pozorna i inteligentna promatračica stvarnosti koja je okružuje. Godine 2011. izlazi Luisellin prvi roman, ‘Los ingrávidos’ (‘Tijela bez težine’) koji je kod kritičara i čitatelja polučio izniman uspjeh. Valeria Luiselli trenutačno živi u New Yorku, gdje studira komparativnu književnost na Sveučilištu Columbia.
‘Violina iz Auschwitza’ Maria Angels Anglada (Hena com; preveo Boris Dumančić)
Na koncertu u Krakovu glazbenik jednog trija upoznaje samozatajnu i tihu Reginu, violinisticu sa savršeno uštimanim glazbalom, ni ne sluteći kakva se povijest i priča kriju iza tog začudnog instrumenta. Kada mu Regina preda u ruke dokumentaciju i zapise o violini pred njegovim će se očima otvoriti nevjerojatna priča o životu tog tanahnog instrumenta, njezinog graditelja i još nekih protagonista u jezivim okolnostima nacističkog režima.
‘Violina iz Auschwitza’ neveliko je, ali iznimno dojmljivo djelo koje je proslavilo katalonsku književnicu Mariu Àngels Angladu. Ovaj se Angladin roman smatra, ne bez razloga, neizostavnim djelom o holokaustu jer o najvećim zločinima 20. stoljeća progovara na posve nov i neuobičajen način, ispreplićući lirsku jednostavnost, fikciju i stvarnu nacističku dokumentaciju.
Maria Àngels Anglada (1930. – 1999.) katalonska je spisateljica i pjesnikinja. Diplomirala je klasičnu filologiju na Sveučilištu u Barceloni te se tijekom cijelog života aktivno bavila proučavanjem klasične i suvremene književnosti. Objavila je niz romana, a proslavila se ‘Violinom iz Auschwitza’, romanom koji je preveden na preko dvadeset jezika. Anglada ima status jedne od najznačajnijih katalonskih spisateljica 20. stoljeća.
vezane vijesti
‘Jedna žena u Berlinu: Ratni dnevnici’ Anonimna (Šareni dućan; prevela Sabine Marić)
‘Zbroj suza ostaje konstantan. Bez obzira na to pod kojim zastavama ili formulama narodi žive, bez obzira na to kojim bogovima bili odani i koju nagradu dobivali: zbroj suza, boli i strahova kojim svatko plaća svoje postojanje ostaje konstantan. Siti narodi valjaju se u kaljuži neuroza i dosade. Prekomjerno izmučenom pak, kao sada nama, dolazi otupjelost upomoć. Inače bih trebala plakati od jutra do mraka. Činim to rijetko, kao i drugi. Postoji zakon. Dakako da onaj tko vjeruje u nepromjenljivost zbroja zemaljskih suza nije izabran da popravlja svijet niti je sposoban za silna djela…’
Tako je u svojim bilježnicama o kalvariji proživljenoj potkraj Drugoga svjetskog rata zapisala i, na nagovor prijatelja, pod pseudonimom Anonimna objavila njemačka novinarka Marta Hillers. Američki izdavač Harcourt Brace preveo je i objavio te njezine dnevničke zapise, jer autentično svjedočanstvo stradanja njemačkih žena od crvenoarmijskih zlostavljača tada nije odgovaralo SSSR-u i njegovim satelitima, ali ni njemačkoj javnosti koja se digla na noge zbog ‘sramoćenja morala njemačkih žena’. Od mučnih slika golog preživljavanja, bez osnovnih životnih uvjeta, žena, djece i staraca u podrumima i ruševinama Berlina, koje autorica niže u ovom jedinstvenom dokumentu vremena, još su strašniji opisi neljudskih drama u kojima su se našle bespomoćne žene, izložene divljaštvu i iživljavanju pobjednika Drugoga svjetskog rata, te njihovo prilagođavanje okrutnom okruženju u tom vremenu bezakonja.
Provokativna, brutalno izravna, grubo realna ‘Jedna žena u Berlinu’ zadovoljit će i književne sladokusce i one koji žele saznati o prešućivanim ratnim događajima kojih se nitko od sudionika nije želio prisjećati.
‘Bacači plamena’ Rachel Kushner (Profil; prevela Luiza Bouharaoua)
U stilski savršeno dotjeranom romanu ‘Bacači plamena’ autorica Rachel Kushner maestralno opisuje mladu umjetnicu Reno koja dolazi u New York želeći povezati svoje dvije ljubavi: motore i umjetnost. Zaljubi se u bogatog umjetnika i nasljednika talijanskog carstva automobilskih guma koji joj daruje motor da na utrci u Salt Flatsu izvede svoju umjetničku instalaciju. Zahvaljujući tome dobiva poziv u Italiju.
Mnoštvo izvanrednih umjetničkih osobnosti New Yorka u to vrijeme, opisi života u New Yorku i socijalnih nemira u Italiji toliko su dojmljivi da je ovaj roman s pravom ušao u finale nagrade National Book Award. ‘Bacače plamena’ su svojim pohvalama podržali i poznati pisci Jonathan Franzen i Hari Kunzru.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Roditelji su joj bili nekonvencionalni znanstvenici, a za sebe kaže da je od malena znala da će biti spisateljica. Studirala je političku ekonomiju na sveučilištu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Priče i eseji objavljuje u časopisima The New Yorker, Harper's, The New York Times i The Paris Review. Živi u Los Angelesu.
‘Stol od trešnjevine’ Marica Bodrožić (Fraktura; prevela Anda Bukvić Pažin)
Za Arjetu Filipo fotografije rasprostrte po stolu njezine bake nisu samo u trenutku zarobljena sjećanja, one su i priče – o gradu pod opsadom, o Istri, o moru njezina djetinjstva i mladosti, o obiteljskoj tragediji i odlasku početkom devedesetih, koji je promijenio sve. Fotografije Pariza, gdje je studirala i u novom jeziku započela novi život, one na kojima je Arik, slikar u kojega se zaljubila protiv vlastite volje, i ostali koji će joj značiti: mudri pticoznanac Mischa Weisband, Hiromi, s kojom je krojila Pariz, i Nadežda, s kojom je podijelila ljubav i bol, prijatelji zauvijek. Sada, u Berlinu, taj stol od trešnjevine, to dragocjeno drvo koje je naplavila povijest, raskrižje je na kojem se sve priče susreću da bi ispisale Arjetu, da bi joj otkrile tko je.
U ‘Stolu od trešnjevine’, romanu za koji joj je dodijeljena Nagrada Europske Unije za književnost, Marica Bodrožić snažno i uvjerljivo pripovijeda o mladoj ženi koja traži uporište u svijetu punom pukotina. Želi li doista živjeti u sadašnjosti, Arjeta Filipo morat će se uhvatiti ukoštac s dugo potiskivanom prošlosti i iskrivljenim zrcalima svojih sjećanja.
Marica Bodrožić rođena je 1973. u Svibu u Dalmaciji. Odrasla je u Hercegovini i Dalmaciji. U dobi od deset godina seli se u Njemačku, gdje su joj roditelji živjeli već od kraja šezdesetih. Školovala se za knjižara te studirala kulturnu antropologiju i slavistiku. Njemački, na kojem stvara svoja djela, smatra ‘drugim materinjim jezikom’. Piše eseje, romane, pjesme i priče, radi kao književna prevoditeljica, poučava kreativno pisanje i snimila je dokumentarni film. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrada Heimito von Doderer 2002., nagrada zaklade Robert Bosch 2004., nagrada za književnost Umjetničke akademije u Berlinu 2007. itd. Uz zbirku priča ‘Tito je mrtav’ te romane ‘Tišina, rastanak’ i ‘Balada o zvjezdanom moru’, koji su prevedeni na hrvatski, objavila je i zbirku priča ‘Der Windsammler’, te nekoliko knjiga poezije i eseja. Živi u Berlinu.
‘Baudelaireova sjenica’ Roberto Calasso (Vuković & Runjić; preveo Mate Maras)
Ova knjiga je napisana na talijanskom jeziku, ali njezin autor Roberto Calasso dao joj je francuski naslov: ‘La folie Baudelaire’. Riječ folie danas znači ‘ludost, ludilo; budalaština, ludorija, šala; pretjerivanje’, ali značila je prije također ‘ladanjski dvorac; vrtna sjenica, paviljon’. U posljednjem poglavlju knjige spominje se kako je zlobni i prosvijećeni kritičar Sainte-Beuve napisao da je pjesnik Charles Baudelaire sagradio ‘neobičnu sjenicu, dovoljno ukrašenu, dovoljno nagizdanu, ali dovoljno privlačnu i tajanstvenu’. Na tom zabitnom i privlačnom mjestu, u zemlji koja se smatra pretežno nenastanjivom, ipak ne će nedostajati posjetitelja — od Arthura Rimbauda do Marcela Prousta. Štoviše, ono će postati neizbježnim raskrižjem onoga što se otada javlja pod imenom književnosti. To je priča načinjena od pričâ koje naginju k tomu da se isprepleću — sve dok čitatelj ne otkrije da je tijekom nekoliko desetljeća Baudelaireova sjenica ponajviše bila grad Pariz.
Svojim neusporedivim esejističkim stilom autor stvara blistav mozaik međusobno povezanih anegdota, uvida, interpretacija književnih tekstova i analiza likovnih djela, živo nam predočujući umjetnička gibanja koja su u 19. stoljeću u Parizu porodila modernizam u umjetnosti. U središtu pozornosti mu je slavni pjesnik Baudelaire, pa je donekle riječ i o njegovoj biografiji, no panorama se stalno širi i vrti, zahvaćajući u svoj vrtlog i čitav Baudelaireov milje.
Roberto Calasso, rođen 1941. u Firenci, talijanski je pisac i nakladnik. Od samog osnutka 1962. radi za Adelphi Edizioni, a 1999. godine postao je i predsjednik te milanske izdavačke kuće. Nakon uspješne karijere u izdavaštvu, svrstao se među vodeće talijanske intelektualce. ‘Baudelaireova sjenica’ (2008) pripada ciklusu djela koje je teško žanrovski svrstati, a među kojima su naslovi ‘La rovina di Kasch’ (‘O Talleyrandu... i svemu ostalome’, 1983.), ‘Svadba Kadma i Harmonije’ (o grčkoj mitologiji 1988., hrvatski prijevod 2015.), ‘Ka’ (o hinduskoj mitologiji, 1996.), ‘K.’ (o Franzu Kafki, 2002.), ‘Tiepolova ružičasta’ (o slikaru Giambattisti Tiepolu, 2006. hrvatski prijevod 2011.. Usto, Calasso je autor pet knjiga eseja.
