Scena je prazna, na njoj je samo nekoliko stolica, stol, gomila plavih registratora i glumci odjeveni u bijele košulje i crne hlače, što asocira na državnu birokraciju. U središtu je bankarski prokurist Josef K., kojeg na 30. rođendan uhićuju dvojica agenata i optužuju ga za neimenovani zločin. On je užasnut, ne zna zašto je optužen niti će to ikada saznati. Uskoro počinje suludi i apsurdni proces, a on saznaje da su ljudi koji naoko nemaju veze sa sudom itekako upućeni u njegov slučaj. Kako proces odmiče, sve je jasnije da Josefu K. nema spasa.

To je kostur priče o Josefu K., o pravosuđu i birokraciji, mahnitom sudu kao nadinstituciji koja se otela kontroli, o totalitarnom sustavu koji gazi sve ispred sebe, o strukturama vlasti i moći – sudstvu, državi i Crkvi, a osobito o malim ljudima koji su postali žrtve takvog bešćutnog sistema i više ne znaju jesu su krivi ili nevini.

Kafkin 'Proces' smatra se jednim od najzagonetnijih i intelektualno najpoticajnijih djela koje nudi različita tumačenja. Premda je lektirni naslov, nije bio često postavljan u Zagrebu. U Teatru Itd režirao ga je 1977. godine Georgij Paro, a prije desetak godina bio je insceniran u Kazalištu slijepih i slabovidnih osoba. No po tom čuvenom romanu slavni Orson Welles upravo je u Zagrebu 1961. godine snimio film 'The Trial' s Anthonyjem Perkinsom, Jeanne Moreau i Romy Schneider u naslovnim ulogama, a nedavno su se i studenti s Akademije dramskih umjetnosti bavili tim višeslojnim djelom, koje je i u 21. stoljeću zanimljivo i intrigantno.

Rene Medvešek nije aktualizirao Kafkin 'Proces' niti je povlačio paralele između piščevog i ovog današnjeg svijeta. Također nije definirao ni mjesto ni vrijeme radnje tako da možemo zamisliti da se proces Josefu K. odvija u originalnom Kafkinom vremenu u Pragu, ali isto tako moguć je u današnje vrijeme u Zagrebu. Uz pomoć Gavellinog dramaturga Dubravka Mihanovića malo je komprimirao i 'pročistio' Kafkinu pomaknutu, bizarnu pripovijest (predstava traje oko dva sata), a zatim je na sceni izgradio sablasno bešćutan svijet bizarnih likova koji djeluju bez motivacije i emocija.

U središtu je Josef K., kroz čiju točku gledišta promatramo svijet, a ostali likovi su tek prolaznici, međusobno povezani na čudan način. Većina glumaca Gavellinog ansambla tumači po nekoliko uloga i svi su namjerno postavljeni više kao funkcije u službi glavnog lika Josefa K. i oslikavanja njegove sumanute situacije, nego kao višeslojna lica s razrađenim psihološkim komponentama.

U skladu sa svojom prepoznatljivom estetikom Medvešek niže lijepe prizore i simboličke slike, pri čemu svjetlo igra značajnu ulogu, sve teče mirno, pomalo jednolično, nema oscilacija, scene su izbrušene, posebno grupne, a kao svaki dobar redatelj dopušta glumcima da se u potpunosti iskažu.

U zahtjevnoj ulozi Josefa K., visokopozicioniranog birokrata koji je zapravo dobro uklopljen u sustav, odlično se snašao mladi Gavellin glumac Nikola Baće, dobitnik Orlanda i asistent Ozrena Grabarića na Akademiji dramskih umjetnosti. Kako lik Josefa K. ni kod Kafke nije razrađen i zapravo o njemu ne znamo gotovo ništa, tako u glumačkoj interpretaciji nudi velike mogućnosti. Josef K. Nikole Baće na početku, kad mu se dobro uređeni svijet odjednom sruši, ljut je i užasnut optužbom za zločin, zatim postaje izbezumljen razvojem događaja koji nemaju veze s logikom i zdravim razumom, a na kraju se miri s presudom i kao da postaje sudionik ili čak suučesnik vlastitog smaknuća. Njegova gluma je uvjerljiva i prirodna, i može se reći da bez poteškoća drži ansambl na okupu i nosi cijelu predstavu. Nikola Baće je novo glumačko otkriće i od njega možemo očekivati velike uloge.

Intervju s Nikolom Baće: Mladi glumac Gavelle kao Jozef K.: Ako ti ponavljaju da si kriv, na kraju povjeruješ u svoju krivnju

Sven Medvešek igra čak četiri lika – Suca, Batinaša, slikara Titorellija i Duhovnika - a najupečatljiviji je u ulozi sudskog slikara Titorellija, kad Josefu K. pojašnjava moguće ishode sudskog procesa. Po njemu postoje tri vrste ishoda: pravo oslobađanje, koje je vrlo teško i rijetko se događa, zatim prividno oslobađanje, koje ne podrazumijeva brisanje procesa tako da čovjek može ponovno biti uhićen, i odugovlačenje kako do presude ne bi ni došlo. U tim rečenicama, koje Sven Medvešek izgovara sugestivno, krije se i jedna od poruka predstave.

Bivši ravnatelj Gavelle Darko Stazić dobro funkcionira u ulogama Nadzornika i osobito Strica, i zapravo bi trebao više i češće glumiti. Perica Martinović je uvjerljivo, s dozom humora i ironije, utjelovila stanodavku, gđu Grubach, a Ankica Dobrić je te odlike još više potencirala u liku raspojasane Poslužiteljeve žene, stvorivši od minijature zanimljivu i duhovitu rolu. Hrvoje Klobučar je kao trgovac Block, jedan od klijenata odvjetnice Huld, čiji proces traje već nekoliko godina, dobro izrazio nemir, anksioznost i nezadovoljstvo svog lika.

U ostalim ulogama pojavljuju se Nela Kocsis, Glorija Dubelj, Đorđe Kukuljica, Natalija Đorđević, Martina Čvek i Ivan Grčić, koji dopunjuju Kafkin svijet na sceni.

Scenografkinja Tanja Lacko osmislila je višeznačnu scenografiju: scenu je popunila plavim registratorima koji vise sa stropa, gomilaju se u pozadini i zatrpavaju ljude na sceni, simbolizirajući birokratizirani svijet činovnika i totalitarističke države. Među tim registratorima kao svojevrsnom simbolu gušenja na kraju okončava svoj život i Josef K.

Posebno je dojmljiva osebujna glazba, odnosno zvukovi Zorana Šćekića, glazbenog inovatora, džezera i skladatelja te predsjednika Hrvatske udruge mikrotonalnog umjetničkog stvaralaštva, koji podcrtavaju unutrašnja stanja protagonista i doprinose tjeskobnoj atmosferi. Kostimografkinja Marita Ćopo odlučila se za minimalističke, jednostavne kostime (bijele košulje i crne hlače), koji asociraju na uniformiranost i jednoličnost administrativnog sustava. Uniformnost i jednoličnost naglasio je i koreograf Pravdan Devlahović suptilnim pokretom.

Može se zaključiti da je Medvešekov 'Proces' aktualna predstava, koja međutim ne daje odgovore nego postavlja pitanja i nudi različita tumačenja. U komadu možemo prepoznati i naznake raznih totalitarizama 21. stoljeća, od ideoloških do vjerskih, koji i danas razaraju ljudskost, kao što su to činili u Kafkino vrijeme. Također možemo nazrijeti priču o nezaštićenom pojedincu koji gubi tlo pod nogama u sudaru s birokratiziranim, nečovječnim aparatom moći i vlasti, koji ga unaprijed, proizvoljno, bez suđenja, proglašava krivim i uništava do smrti. Tu je i asocijacija na montirane procese, na linč bez presude, priča o malom čovjeku, koji odjednom otkriva da mu je sloboda ograničena i da se s njim poigravaju strukture moći bez obzira radilo se o nekom nedodirljivom Sudu, vlasti, Crkvi ili vlastitoj savjesti. Tu je i asocijacija na pojedinca koji je iskusio brutalne napade besprizornih anonimusa na internetu. Prisutan je i fenomen osjećaja krivnje, koji postaje toliko jak da Josef K. u jednom trenutku više ne zna je li kriv ili nije kriv.

Međutim osnovno pitanje komada nije tko je danas Josef K. i što simbolizira tajni, visoki, nedefinirani Sud, koji presuđuje po nekom imaginarnom Zakonu. Pravo pitanje je kako taj Josef K., ma tko on bio, može zaustaviti taj apsurdni i neargumentirani proces i uvesti razum, logiku i emocije u tu situaciju. Naime, 'proces' se može, čini se, dogoditi svakome, jer nitko nije zaštićen i izuzet.