Sva tri festivalska dana održat će se na lokacijama Scene F22 te u prostorima Leksikografskog zavoda Akademije dramske umjetnosti (Frankopanska ul. 22).

PlesADU donosi okrugle stolove i radionice, a u izvedbenom dijelu programa, uz recentne studentske radove, publika će moći pogledati dvije adaptacije ispitnih produkcija iz 2019. godine (Glas, pokret, prostor Jasne Layes Vinovrški i Tanka linija Aleksandre Janeve Imfeld), predstavu Bazen kolektiva Škvadra, kojeg čini čitava jedna generacija alumna Odsjeka plesa, site specific izvedbu posljednje generacije studentica i još mnogo toga.

O Odsjeku plesa na Akademiji dramske umjetnosti, plesnoj sceni i umjetnosti u Hrvatskoj te visokoškolskom plesnom obrazovanju razgovaramo s profesoricama na ADU Andrejom Jeličić, Nikolinom Pristaš, Irmom Omerzo, Petrom Hrašćanec i Zrinkom Šimičić Mihanović.

Uskoro nas očekuje studentski festival PlesADU na Sceni F22, što izdvajate iz programa?

Zrinka Šimičić Mihanović: Budući da ove godine Odsjek plesa obilježava 10 godina rada, program ovogodišnjeg studentskog festivala PlesADU osmišljen je kroz suradnju sadašnjih studentica i studenata plesa i alumna dosadašnjih sedam studentskih generacija te donosi raznoliki program koji uključuje izvedbe, radionice, razgovore, impro susrete… Sva tri festivalska dana započinju okruglim stolom koji, svaki s različitim fokusom (mogućnosti i izazovi s kojima se mlade plesačice i plesači susreću pri prelasku sa studija na profesionalnu plesnu scenu, novi pristupi baletnoj pedagogiji u svrhu veće inkluzivnosti, različiti pogledi i mogućnosti u poučavanju suvremenog plesa) povezuju studij plesa i plesno profesionalno djelovanje. Slijede radionice koje vode alumne nastavničkog smjera studija suvremenog plesa i baletne pedagogije, a u izvedbenom dijelu programa, uz recentne studentske radove, publika će moći pogledati i dvije adaptacije ispitnih produkcija iz 2019. godine: 'Glas, Pokret, Prostor' Jasne Layes Vinovrški i 'Tanka linija' Aleksandre Janeve Imfeld, predstavu 'Bazen' kolektiva Škvadra, kojeg čini čitava jedna generacija alumna Odsjeka plesa, site specific izvedbu posljednje generacije studentica pod nazivom ‘Daj da se sjetim’ kao i improvizacijsku izvedbu nastalu kroz suradnju Odsjeka plesa ADU i Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu 'Impromix'.

PlesADU nastaje isključivo kao studentska i izvannastavna aktivnost. Kako komentirate taj entuzijazam studenata?

Petra Hrašćanec: PlesADU nastaje, kao i ostali slični festivali na Akademiji dramske umjetnosti, iz potrebe studenata da djeluju proaktivno u kreaciji, susretu i komunikaciji svoje umjetnosti. Taj entuzijazam je glavni sastojak njihova opredjeljenja za plesnu umjetnost kao i odabira da upisuju baš ovaj studijski program. PlesADU im nudi platformu za slobodno izražavanje u mnogim aspektima kao što su kuriranje programa, promišljanje komunikacije i distribucije vlastitih ideja ali i vrlo praktične alate organizacije i produkcije koji će im trebati po završetku studija. Mnogi naši bivši studenti primorani su na kulturnoj nezavisnoj sceni preuzeti puno više posla od onoga što je očekivano te se na ovakvim projektima vježba i taj dio. U konačnici mislim da je svako preuzimanje odgovornosti zdravo i potrebno kada govorimo o studentskim danima. Ove godine poseban dodatak je i proslava desetgodišnjice postojanja odsjeka plesa te su studenti imali puno veći zadatak i odgovornosti.

Ovogodišnji program sadržava i posebni obljetnički program povodom 10. godišnjice osnutka Odsjeka plesa na ADU. Vratimo li se desetljeće u prošlost, zašto je bilo važno organizirati Odsjek plesa na ADU u tom času u Zagrebu?

Andreja Jeličić: U Zagrebu je srednjoškolsko obrazovanje u području plesne umjetnosti sustavno uređeno polovicom prošloga stoljeća: 1949. osnovana je po uzoru na sovjetski model srednja baletna škola (danas Škola za klasični balet), a 1954. Škola za ritmiku i ples (danas Škola suvremenog plesa Ane Maletić) koja je, uz mnoge druge škole koje su u međuvremenu osnovane, rijedak primjer srednjeg suvremenoplesnog obrazovanja u Europi. No za razliku od Europe i SAD gdje je ulazak plesa u visoko obrazovanje postao normom od 1960-ih, Jugoslavija i Hrvatska tu su stagnirale. Još od 1980-ih godina, s vremena na vrijeme su se pojavljivale inicijative za osnivanje neke vrste studija plesa, uglavnom u smjeru plesno-pedagoškog osposobljavanja nastavnih kadrova, no niti jedna nije zaživjela. Treba naglasiti da je na međunarodnoj kulturnoj sceni plesna umjetnost od kraja 90-ih doživjela značajan rast i razvoj. To je široko, dinamično polje, a plesne se prakse kroz intenzivna umjetnička, teorijska i znanstvena istraživanja neprestano mijenjaju i redefiniraju, i to u svim svojim aspektima: kreativno-izvedbenim, obrazovnim, kritičkim, teorijskim. Dugogodišnje nepostojanje visokoškolskog plesnog obrazovanja u RH ugrožavalo je kvalitetu opstanka i mogućnost sustavnog razvoja cijelog jednog umjetničkog područja, a time i marginalizaciju njegovih predstavnika i zaostajanje za europskim trendovima u kulturi i obrazovanju. Cilj osnivanja Odsjeka plesa i njegovih studijskih programa bio je utemeljenje institucionaliziranog visokog obrazovanje plesnih umjetnika i stručnjaka i to u okviru javnog, Zagrebačkog sveučilišta, kako bi to obrazovanje bilo dostupno i besplatno (za razliku od programa na privatnim sveučilištima koji su osnivani u hrvatskom okruženju). Takva institucionalna baza bila je preduvjet za proces profesionalizacije i demarginalizacije plesa, priznavanje stručnog i društvenog statusa plesne umjetnosti i umjetnika te profesionalno izjednačavanje plesa s ostalim umjetnostima. Činjenica da je Odsjek osnovan na Akademiji dramske umjetnosti rezultat je djelovanja nastavnika i nastavnica drugih odsjeka Akademije, plesačica, koreografkinja, dramaturga, koji su se snažno zalagali za pokretanje studija plesa i ta je podrška bila ključna. Pokazalo se da je kontekst ADU sjajan za naše studente koji imaju jedinstvene mogućnosti za kreativnu suradnju sa studentima kazališta i filma. Dakle, rekla bih da je pokretanje Odsjeka plesa i prvih sveučilišnih studija iz područja plesne umjetnosti u Hrvatskoj bio značajan, zapravo povijesni, korak kojim se prepoznao doprinos i značaj plesa u društvenom i kulturnom životu Hrvatske i kojim se omogućilo njegovo daljnje sustavno unapređenje i razvoj.

Koje su najveće promjene koje je Odsjek doživio od svog osnivanja do danas?

Andreja Jeličić: Prva velika promjena bila je promjena lokacije. Odsjek je s radom započeo 2013. u prostorima Plesnog centra TALA u Odranskoj ulici jer se adekvatna lokacija za plesne dvorane, unatoč raznim projektima, nije našla. Tamara Curić i Larisa Navojec velikodušno su nas 'udomile' i prva generacija studenata tamo je provela svoje prve dvije godine. Krajem 2015. Odsjek je preselio u novouređene prostore Leksikografskog zavoda u Frankopanskoj 22 koje su u najmu. Tamo su uređene dvije prostrane i jedna manja plesna dvorana s kvalitetnim plesnim podovima i opremom i od tada imamo daleko bolje uvjete za rad. Te su godine pokrenute i suradnje s nekoliko Škola vježbaonica (baletne, suvremenoplesne, osnovne škole) i popularna Studentska vježbaonica Odsjeka; one su poligon za nastavnu praksu naših nastavničkih studija i te se suradnje šire i napreduju. 2016. je po prvi puta održana mini „turneja“ studentica izvedbenog smjera suvremenog plesa: dva izvedbena projekta u koreografiji Nikoline Pristaš i Matije Ferlina nakon premijernih izvedbi na ADU Sceni F22 gostovala su u Zadru, Požegi, Karlovcu i na Tjednu suvremenog plesa. Ideju „turneje“ i gostovanja nastojimo održati pa studentske izvedbe i radovi gostuju u raznim kontekstima i gradovima. Studijske programe kontinuirano evaluiramo, i mi nastavnice i studenti, pa se gotovo svake godine unose manje promjene kojima nastojimo pratiti dinamiku razvoja našeg plesnog područja i potrebe studenata. Rekla bih da je najveća promjena od osnivanja do danas ta što se nekadašnji studenti, dakle alumni naših programa, počinju vraćati na Odsjek kao suradnici, asistenti i nastavnici. Dok se u početku Odsjek oslanjao na velik broj inozemnih vanjskih suradnika, što je bilo osobito izraženo u glavnim plesno-metodičkim predmetima, danas s ponosom možemo reći da su njihovo mjesto djelomično preuzeli stručnjaci koji su (barem dijelom) svoje obrazovanje stekli na našim studijima. Momentalno s Odsjekom surađuje 6 bivših studentica.

Kako se u tom periodu mijenjala i scena suvremenog plesa?

Nikolina Pristaš: Teško je vidjeti promjenu kada si uronjena u procese, ali ako si pokušam zamisliti promjenu očima nekoga tko promatra izvana rekla bih da se osjetno promijenila količina sjajnih plesačica koje je moguće vidjeti po predstavama, da je plesne izvedbe sve češće moguće pronaći u nekazališnim prostorima (kulturnim centrima, ulicama, klubovima, igralištima, garažama, privatnim stanovima…), da se suvremeni ples otvara drugim područjima s kojima traži savezništva oko tema koje su postavljene šire od onih strogo disciplinarnih te da se zanimljivo razgranao broj plesno-pedagoških jezika i interesa. I iako su neki procesi možda još tek u začecima rekla bih da suvremena plesna umjetnost, poput vode, traži svoj put da prodre dalje i šire. Promjena se vidi ili nakon nekog radikalnog prekida, zaokreta ili kad se, arbitrarno, podvlači crta. Pa je zanimljivo, u ovom kontekstu, onda navesti podatke do kojih smo došle ove godine izrađujući brošuru o djelovanju alumna u proteklih deset godina: 85% alumna je aktivno na profesionalnoj plesnoj sceni, autorski i izvođački sudjeluje u umjetničkim plesnim projektima; preko 50% ih je sudjelovalo u raznim drugim, ne-plesnim umjetničkim projektima; plesno-pedagoški djeluju na 3 akademije, u 2 baletne škole i 10 škola suvremenog plesa, u 4 općeobrazovne škole i vrtića, u 2 baletna ansambla i 5 profesionalnih suvremenoplesnih umjetničkih organizacija ili udruga, u 6 kulturnih centara i u preko 45 amaterskih klubova, studija, tečajeva. Možemo govoriti o, kako je istaknula kolegica Una Bauer, „prilično brzoj transformaciji scene i podizanju standarda profesionalnosti plesača i koreografa, širenju prilika za razumijevanje plesa kao umjetnosti, ali i društvene prakse“ na koje je Odsjek djelovao.

Vi ste prvi i za sada jedini takav studijski program u Hrvatskoj. Ima li potrebe za sličnim programima i u drugim gradovima, ili je Odsjek plesa na ADU dovoljan?

Irma Omerzo: Studiji suvremenog plesa i baletne pedagogije nastali su u Zagrebu jer je ovdje koncentriran najveći dio plesne scene kao i srednjoškolskog plesnog obrazovanja. Mislim da je potrebno pratiti što se dešava s plesnim umjetnicima i pedagozima po završetku studija i kakve su im realne šanse da ti mladi ljudi s diplomom nastave profesionalno djelovati u domeni plesne umjetnosti i obrazovanja. Stoga smatram da za sada nema potrebe za nicanjem novih sličnih programa, što ne znači da kontinuirani rad na kvaliteti, a ne kvantiteti studija plesa nije potreban.

Kakva je hrvatska scena suvremenog plesa s obzirom na scenu u Europi i svijetu? Koje plesače, koreografe i produkcije izdvajate kao one na koje bi trebalo obratiti pažnju?

Petra Hrašćanec: Hrvatska plesna scena nije podržana strukturno na način na koji je podržana ona u Europi i svijetu. Pod tim mislim na financiranje i infrastrukturnu podršku pri nastanku i distribuciji nekog suvremenoplesnog djela. Usprkos tome imamo jako raznoliku i snažnu scenu s mnogim zanimljivim autoricama i autorima koji rade u mnogim poljima plesa. Ukratko, cifre koje u Hrvatskoj stoje u objavljenim rezultatima natječaja pokazatelj su dubokog nerazumijevanja produkcijske strane proizvodnje izvedbenog djela jednako kao što te iste cifre nisu realan pokazatelj kvalitete i rada pojedinih umjetnika i činjenica je da se taj plafon već dugo nije mijenjao. Nemoguće je napraviti projekt s 1500 eura jer ste na taj način vjerojatno smanjili pravedne honorare za suradnike, a sebi ga vjerojatno uskratili. Mislim da niti u Europi nije lagano ostvariti financiranje za umjetnički projekt ali ipak postoji realniji omjer dobivenih sredstava u odnosu na ono što je potrebno. Stepenica koja je bitna u cijelom sistemu svakako je i studij plesa jer na taj način polagano stvaramo svijest o tome da mora postojati način za unapređenje uvjeta koji svaki obrazovani pojedinac u svom radu zaslužuje.

Nikolina Pristaš: Dodala bih samo da je teško govoriti o jedinstvenoj evropskoj plesnoj sceni. Sve plesne scene u velikim gradovima imaju vlastite lokalne dinamike te estetske, etičke i političke usmjerenosti, ali jasno je da tamo gdje postoje snažna financiranja postoje i snažni plesni zamasi, osjećaj da je plesna umjetnost društvu važna. Dodatna posljedica podfinanciranosti područja kod nas je i slaba prisutnost novih koreografskih tendencija s međunarodne scene, prisutnost sadržaja kojima se možete zaraziti u umjetničkom smislu i koji vam daju osjećaj pripadnosti zeitgeistu i zovu na uspostavljanje odnosa. Tako da je teško sumjerljivo i zapravo nemoguće uspoređivati berlinsku i zagrebačko plesnu scenu npr., to su dva potpuno različita “ekosustava”. U okolnostima u kojima plesna scena živi i djeluje u Zagrebu već desetljećima razvili su neki sasvim relevantni koreografski jezici. U nastojanju da podržimo lokalnu scenu te afirmiramo različite umjetničke pozicije, Odsjek redovito poziva umjetnice i umjetnike na sudjelovanje u provedbi programa studija. To nam je važno. Međutim, iz ove pozicije izdvajati bilo koga je neprimjereno jer se teško oduprijeti osobnim estetskim preferencijama. Određivanje kriterija kvalitete i relevantnosti plesne umjetnosti ionako nije posao obrazovne institucije nego posao jedne dobre ustanove za produkciju i prezentaciju plesa, kakvu mi još uvijek nemamo.

Premda imamo vrhunske plesače i tradiciju, čini se kako ples i plesna umjetnost još uvijek nisu do kraja našli svoje mjesto u Hrvatskoj. Koje su slabe točke i što nedostaje da se plesna umjetnost digne na vidljiviju razinu u Hrvatskoj?

Irma Omerzo: Slabe točke su što zapravo ne postoji prave političke i strateške volje da ples zauzme mjesto na kulturnoj sceni Hrvatske kakvo zaslužuje. U skladu s time funkcioniraju financiranje i dostupnost medijskog prostora. Dok se to ne promijeni, neće biti velikih, vidljivih kvalitativnih pomaka prema naprijed unatoč velikim naporima cijele plesne zajednice.

Postoji mit o ADU vezan uz sve odsjeke, kako je riječ o studiju na koji baš i nije lako upasti, ali i kojega završava tek nekoliko studenata po godini. Kakvo je stanje u tom smislu na Odsjeku plesa?

Petra Hrašćanec: Što se tiče mita on možda i nije toliko neshvatljiv jer u proceduri selekcije i rada na razvoju neke umjetničke prakse zaista puno toga se može naći na putu. Osim inicijalnog paketa talenta i motiviranosti u plesu se zaista ne može pobjeći od svakodnevne prakse koja traži neku vrstu discipline dok se istovremeno traži i otvoren pristup koji studentu omogućuje razvoj na vlastitom autorskom jeziku i pristupu. Ta vaga između stege i igre često je vrlo zahtjevna a ona kod nas postoji na svakom predmetu koji naš preddiplomski studij nudi. Uzmemo li u obzir i da je tijelo često vrlo zahtjevan instrument te da se može desiti i razdoblje u kojem ozljeda sprječava redovan proces studiranja svakako ćete se složiti da postoje situacije u kojima upisani broj ne odgovara onome koji su završili studij. Ipak, možemo reći da nam je prosjek po godini 10 završenih studenata izvedbenog smjera, 4 nastavničkog smjera i 4 baletne pedagogije. Također rekla bih da radimo sve što je u našoj moći da student koji je upisao naš studij završi isti.

Kako, zapravo, izgleda školovanje za profesionalnog plesača? Možete li predočiti školovanje, način rada… Što se sve uči tijekom školovanja na Odsjeku plesa? Koji su, uz ples, ostali predmeti?

Zrinka Šimičić Mihanović: Preddiplomski studijski programi koje Odsjek plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu provodi od 2013. traju tri godine, a uključuju studij suvremenog plesa (izvedbeni i nastavnički smjer) i studij baletne pedagogije. Svima im je zajednički pristup koji integrira praksu i teoriju, a, bez obzira na studij i smjer, učenje je podržano somatskim pristupom. Studij podrazumijeva svakodnevni rad na plesnoj tehnici kroz različite pristupe i s različitim pedagozima, te uz to rad na osnovama plesne improvizacije, kontaktne improvizacije, kompozicije i koreografije za izvedbeni smjer dok je za nastavnički smjer i studij baletne pedagogije naglasak na stjecanju metodičkih znanja i kontinuiranom razvoju pedagoških kompetencija. Uz to studenti svih usmjerenja slušaju i povijesne i teorijske predmete kao što su Povijest plesa, Ples i teorija, Ples i dramaturgija, zatim predmete Analiza pokreta kroz Laban/Bartenieff sustav, Iskustvena anatomija, i sl. Značajan naglasak programa je na scenskoj praksi za studente izvedbenog smjera kroz brojne izvedbene projekte odnosno na pedagoškoj praksi kroz program Studentske vježbaonice odnosno kroz nastavnu praksu u općeobrazovnim i plesnim školama za studentice i studente nastavničkog smjera i baletne pedagogije.

Što iduće planirate na Odsjeku plesa ADU?

Irma Omerzo: Čeka nas uskoro reorganizacija preddiplomskog Studija suvremenog plesa i Studija baletne pedagogije kao i pisanje programa diplomskog Studija plesa kako bi napokon suvremeni ples i baletna pedagogija imali cjelovitu visokoobrazovnu vertikalu.