Javnom tribinom u subotu, 2. veljače, u prostorijama Tribina Grada Zagreba, završio je prvi, izlučni dio dvogodišnjeg projekta 'Protunapad' izvedbene kompanije Montažstroj.

'Protunapad' će izabranu skupinu plesača odvesti na razminirana područja Hrvatske, kako bi plesom na terenu koji još uvijek nije potpuno siguran skrenuli pozornost na činjenicu da petina stanovnika Hrvatske živi u blizini minski sumnjivog područja.

Nastavljajući niz projekata koji otvaraju bolna pitanja i goruće teme društva, voditelj skupine Borut Šeparović ovoga puta zamislio je predstavu koju će vidjeti samo najodvažniji, a svi ostali u kinima ili pred malim ekranima, jer finalni proizvod 'Protunapada' je film.

Zato je i tribina, kao i dosadašnji proces prijava, audicije i prvih radionica, snimana. Među gostima tribine bili su i ravnateljica Ureda za razminiranje Dijana Pleština i v.d. ravnatelja Hrvatskog centra za razminiranje Miljenko Vahtarić kao ljudi od funkcija, ali i aktivni i umirovljeni pirotehničari, poput Eduarda Pešuna i Vlade Kajgane, te Mirsad Tokić i Mato Vukić, pirotehničari koji su stradali obavljajući taj izuzetno opasan i naporan, ali potplaćen posao.

Već bi i njihov razgovor bio dovoljno zanimljiv, ali kad su im se pridružili civilna žrtva mina Mirjana Filipović, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu i autor knjige 'Planet mina' Ozren Žunec te Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije, tribina se pretvorila u troipolsatnu raspravu ne samo o minama, nego o funkcioniranju bilo čega u ovoj državi.

'Protunapad' je ionako, prema riječima Boruta Šeparovića, 'projekt koji testira društveno povjerenje'.

Koliko su mine opasne i specifične, pojasnio je Ozren Žunec: one su pod zemljom, što nudi dovoljno najraznovrsnijih konotacija, a pritom su i jedino oružje koje aktivira žrtva i čije djelovanje ne staje krajem rata.

Ubojitost mina prepoznata je i međunarodno, čak postoji i konvencija UN-a o njihovoj upotrebi, ali one su i dalje najveći poslijeratni problem na područjima sukoba jer, tvrdi Dijana Pleština, postavljanje jedne mine košta tri dolara, a njezino vađenje 300. Upravo zato što jest tako skupa operacija, na koju je dosad potrošeno više od četiri milijarde kuna, Hrvatska ima još 684 četvorna kilometra minski sumnjivog područja, napomenuo je Miljenko Vahtarić.

Prvi među hrvatskim pirotehničarima smatra da bi Hrvatska ovim tempom, uz dodatne tri milijarde kuna, trebala biti 'čista' do kraja 2019. Hoće li to zaista i biti, ovisi o tržištu, jer razminiranje je i unosan biznis na kojem najmanje zarađuju ljudi koji svakodnevno nose glavu u torbi.

Ukupno 37 tvrtki u Hrvatskoj ima licencu za taj posao. MUP i HRC samo nadgledaju njihov rad, a znajući koliko je ne samo poslovna klima ovdje koruptivna, stanovništvo s pravom sumnja da su očišćena područja zaista potpuno bezopasna.

Apoteoza slobode i ljepota pokreta

Iako se broj žrtava mina drastično smanjio od prvih poratnih godina, još uvijek ih ima, jer čak ni u teoriji potpuno sigurnog bivšeg minskog polja - nema.

Civilne žrtve mina su u sudski nezavidnom položaju, jer čak i kad država prizna krivnju za ozljede, do obeštećenja treba izdržati pravnu bitku, tvrdi Mirjana Filipović koja je stradala na kupalištu u Slavonskom Brodu, a ne u 'netaknutoj prirodi', poput lovaca i poljoprivrednika koji su, uz pirotehničare, najčešće žrtve mina.

Projekt koji će ples kao apoteozu slobode i ljepote pokreta sukobiti s realnom opasnošću od zaostalih mina, tako samo ukazuje na problem s kojim se svakodnevno susreću stanovnici Hrvatske.

Nakon što su čuli sve ovo, nikome od izabrane ekipe izvođača nije baš svejedno, ali su svi pristali tijekom ove i sljedeće godine za potrebe filma plesati u 'najvjerojatnije razminiranim' područjima Hrvatske.

Među njima su profesionalni plesači Petra Chelfi, Martina Tomić, Nataša Mihoci i Bruno Isaković, plesni zaljubljenici poput Marije Krnić, Nives Soldičić i Jasne Butuči, ali i oni kojima je ples u svemu ovome sekundaran – glumac Alen Katić, agronomkinja Danijela Babić i grafički dizajner Davor Jelitić.

Lako je bilo prijaviti se, ali nakon ove tribine, kako je primijetio Eduard Pešun, svim budućim izvođačima ipak se na licima vidio i tračak straha. On ih uvjerava da se nemaju čega bojati, a svi su se prisutni pirotehničari ponudili da predvode plesače i sami prođu terenom gdje će se održavati 'Protunapad'.

Uostalom, tvrdi Mirsad Tokić koji je i sam stradao tražeći mine, 'vožnja automobilom do tih područja rizičnija je od plesanja na njima'. Je li riječ o specifičnom pirotehničarskom humoru ili životnoj činjenici, sudionici 'Protunapada' morat će prosuditi sami!