Ova crtica možda može na dobar način pokazati dijametralnu suprotnost dalekoistočnog i hrvatskog uma. Japancima koji su odrastali u ozračju Bude koji je umirao sa smiješkom na ustima, okružen najboljim prijateljima, smrt je samo činjenica, ni lošija ni bolja od života, za razliku od Zapadnjaka koji su generacijama u mislima imali sliku razapetog Krista okruženog neprijateljskim vojnicima i koji je umro u agoniji izvikujući 'Oče, zašto si me stavio?'

Prije nekoliko dana ovdašnji su mi prijatelji kazali da su bili u Zagrebu i ponovno posjetili Botanički vrt, mjesto u kojem su se prije nekoliko desetljeća i zaručili, ali, kažu, ovaj im je put nedostajao kreket žaba. Japanci ne govore da žabe krekeću, već da pjevaju. Njima je potpuno svejedno čuju li kanarinca ili žabu. Jednako im je lijepo. Sveti Franjo Asiški, tvrde, Kristov nauk propovijedao je pticama, a japanski svećenici, upravo suprotno, osluškuju ptičji pjev ili cvrkutanje cvrčka da bi čuli riječ Bude. U jednoj ovakvoj kulturološkoj razlici formirala se i pjesnička forma haiku, posve ogoljena, bez nepotrebnih detalja - veličanstvena u jednostavnosti, upravo kao i matematika.

U hrvatskoj je javnosti Vladimir Devide sinonim za haiku. Ili je haiku sinonim za Vladimira Devidea? Potpuno nevažno. Ova su se dva pojma desetljećima spajala, nadopunjivala, suživjela pa je, barem što se Hrvatske tiče, nemoguće ih rastaviti. Jedan bez drugog ne opstaju.

Utjecaj Vladimira Devidea, 'slučajnog' matematičara i velikog japanologa odavno je prešao balkanske granice. Njegovo se ime s uvažavanjem spominje u japanskim haiku krugovima, a i njegova je zasluga što je Hrvatska treća svjetska haiku velesila, odmah iza Japana i Sjedinjenih Država.

Za promicanje kulturnih veza između dviju država, Japan mu je već davno dao odličje, a u čast Učitelja, ove je godine u Japanu i prvi put dodijeljena nagrada za haiku koja je nazvana njegovim imenom.

Japanski grad Osaka prošlog je vikenda bio domaćin Konferencije o azijskoj književnosti te umjetnosti i humanističkih znanosti, gdje je 28. svibnja bivši hrvatski Veleposlanik u Japanu dr. Drago Štambuk proglasio Amerikanca Jima Kaciana dobitnikom nagrade Vladimir Devide.

Upravo je dr. Štambuk nakon smrti akademika Devidea i inicirao osnivanje nagrade, što mu i nije bilo teško s obzirom na utjecaj koji ima pokojni hrvatski umjetnik.

Selektorima je za nagradu bilo važno to da minimum teksta posvaja maksimum metafizičkog prostora ne obazirući se previše na sezonsku riječ kigo, niti pak na slogovni trostihovni obrazac pet-sedam-pet. Tim više što mnogi jezici nisu slilabički poput japanskog, a ni mnoge zemlje nemaju četiri godišnja doba. U selekciju je ušlo 166 pjesama iz 29 zemalja, a Hrvatska je bila zastupljena s čak 57 pjesama. Hrvatski pjesnici Tomislav Maretić Nada Ječmenica za svoje pjesme su dobili donagrade, plasiravši se uz pobjednika Jima Kaciana.

Drago Štambuk održao je i predavanje o povezanosti haikua i ekološke svijesti te očuvanja planeta, a imao je i čast čitati svoje stihove zajedno s indijsko-škotskom književnicom Bashabi Frazer i velikom japanskom pjesnikinjom Kazuko Shiraishi.

Da se kaže što veća istina, treba pričati što manje. I tu je suština i ljepota haikua, jer premda izgleda nedovršen, on ustvari živi i budi sva osjetila. Vladimir Devide bio je samo jedan od onih koji su razumjeli ovu istinski estetsku formu, ali i najvažniji učitelj u Hrvatskoj.

Sada, kada se bliži prva obljetnica smrti akademika Devidea i pozivajući se na anegdotu s početka teksta, samo zbog kulturoloških razlikovnosti nećemo kazati gdje je otišao Učitelj. Dovoljno je kazati da je otišao tamo otkud može pomoći svima.