Sljedeće godine će se na razne načine obilježavati sto godina od početka Prvog svjetskog rata, povijesnog događaja koji i danas izaziva veliki interes historiografa i nudi materijala za nove interpretacije. Zato ne čudi što se već u javnosti mogu čuti prijepori o ulozi Gavrila Principa, odgovornosti sila Osovine za početak rata, a nema sumnje ne da će se mnogo govoriti o krvavim bitkama i ogromnim ljudskim žrtvama koje je ovaj sukob ostavio iza sebe.

Veliki je trag Prvi svjetski rat ostavio i u književnosti, stvarajući pisce pa čak i cijele opuse, od kojih su neki iskustva iz rovova pretvorili u klasičnu antiratnu prozu (poput 'Na zapadu ništa novo' Ericha Marije Remarquea) ili pak u slavlje ljudske izdržljivosti, kakva je proza Ernsta Jungera. U svakom slučaju, za raspravu o 'Prvom svjetskom ratu i književnosti' izabrana je pogođena i eruditska kombinacija diskutanata, kao što se i povjesničar Tvrtko Jakovina pokazao dobrim moderatorom.

Belgijski pisac Edwin Mortier u svojim je djelima često tematizirao ratna iskustva, napose iz dječačke perspketive, što je uvijek jedna od opcija za pisanje o ratu. S jedne strane je tako moguće otklizati u patetiku, ali s druge je moguće ponuditi uznemirujuće distanciranu sliku ratnih stradanja, kakva se može naći u 'Velikoj bilježnici' Agote Krištof. Mortier je svoj roman 'Godenslaap' iz 2009. smjestio u poraće Prvog svjetskog rata, dakle jednako kao što u tom periodu započinje priča trilogije 'Tabu' Sibile Petlevski, čiji je prvi dio 'Vrijeme laži' nagrađen tportalovom nagradom za roman godine.

Zanimljivost Prvog svjetskog rata u književnom kontekstu jest njegova velika literarna obrađenost, što je rezultiralo dinamičnom raspravom diskutanata, a pomoglo je i što očito svi znaju dosta o izabranoj tematici. U tom je kontekstu važno istaknuti ulogu istraživanja arhivske građe i sličnih materijala u književnom tematiziranju Prvog svjetskog rata (ili bilo koje druge epohe), što i Mortier i Petlevski znaju iz prakse.