Posebnost ovogodišnjeg hrvatskog paviljona jest što isti ne postoji u svom fizičkom obliku, već ga utjelovljuje pet performera i performerica koji navođeni sustavom umjetne inteligencije svakodnevno odlaze u paviljone drugih zemalja te izvode suptilne koreografije.

Model umjetne inteligencije razvijao je voditelj tehničke produkcije Tomislav Pokrajčić s timom od dvadesetak suradnika, a isti će tijekom sedam mjeseci trajanja Bijenala svako jutro odabirati jedan članak iz nekoliko stotina novinskih izvora iz cijeloga svijeta te iz njega generirati i slati upute za izvođače.

"Rad je komentar na današnje društvo u kojem živimo s pametnim telefonima u rukama, koristimo Amazon za kupnju, Google za pretraživanje i Uber za transport, a sve te korporacije koriste svoje algoritme koji skupljaju podatke kako bi mogli predvidjeti naše kretanje i navike te nas kontrolirati. Komentar je to i na odnos ljudskog i tehnološkog u trenutku kada tehnologija ovladava našim životima, ali i na naš odnos s medijima te na način na koji nas kontroliraju informacije, ali i dezinformacije. Tomin rad ne pretendira dominirati paviljonima u kojima 'gostuje', radi se o suradnji s tridesetak različitih država i njihovih paviljona koja se dogovarala posljednjih šest mjeseci,“ na otvorenju je rekla Elena Filipovic, predstavljajući jedan segment rada Tome Savića-Gecana.

"Hrvatska ove godine nema paviljon, mi smo posvuda u Veneciji. Posebno nas veseli ogroman interes za projekt od strane predstavnika medija i posjetitelja, čini se da su promišljanje o današnjici i njena interpretacija Tome Savića-Gecana zaintrigirali javnost, te mogu samo izraziti svoje zadovoljstvo i nadu da će ovo biti naš doprinos promišljanju daljnjeg razvoja bijenala kao važne kulturne manifestacije,“ izjavila je ministrica kulture i medije Nina Obuljen Koržinek čestitajući umjetniku, kustosici, povjerenstvu koje je izabralo projekt te svima koji su bili uključeni u njegovu realizaciju.

Glas o hrvatskom paviljonu pronosio se među mnogobrojnim umjetnicima, profesionalcima iz umjetničke struke te predstavnicima medija koji su činili većinu prvih posjetitelja 59. Venecijanskog bijenala prošlog tjedna u takozvanim danima predotvorenja. Upravo zbog tog interesa i iznimnih komentara o umjetničkoj praksi i prirodi rada Tome Savića-Gecana koji su prijašnjih dana objavljivani u cijenjenim publikacijama poput primjerice Art Reviewa (Tomo Savić-Gecan’s Quiet, Extreme Reconsideration of Artmaking) te višestrukom uvrštavanju Hrvatskog paviljona među one koji bi se trebali vidjeti, poput primjerice Friezevog vodiča, izvedbe hrvatskog paviljona svakim su danom bile sve iščekivanije, a gužve pred stranim paviljonima u kojima su izvedbe bile najavljivane sve veće. Svojevrsna radikalnost projekta, prvenstveno u odluci odbacivanja fizičkog paviljona, odnosno njegovom utjelovljenju u performerima, te suptilnost i gotovo pa i nevidljivost samih izvedbi, bila je pogonski motor za različita tumačenja rada koja su se mogla čuti na licu mjesta od samih posjetitelja, no i pretočena u različite novinske naslove.

Više o projektu se može pronaći na službenoj mrežnoj stranici Hrvatskog paviljona www.croatianpavilion2022.com, a može se posjetiti i na fizičkoj lokaciji na adresi Via Garibaldi 1513 u Castellu, gdje je moguće saznati informacije o izvedbama, uključujući izvor vijesti koji se koristio prilikom analize u sustavu umjetne inteligencije te tako dobivene lokacije i termine izvedbi za taj dan.

Organizaciju i produkciju projekta potpisuje udruga KONTEJNER (Olga Majcen Linn i Tereza Teklić). Irma Omerzo je voditeljica koreografije, Tomislav Pokrajčić je voditelj tehničke produkcije koju su realizirali Jan Šnajder, Ana Barić i Sara Bakić iz TakeLab-a s Fakulteta elektronike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Projekt su podržali fondacija Mondriaan Fonds, Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Turistička zajednica grada Zagreba, Mato Perić i Kolekcija Perić, kao i rezidencija fondacije Art Explora u Parizu.

Više o radu, umjetniku i kustosici:

Umjetnikova odluka da kao polazišnu točku koristi vijesti nije slučajna: doživljaj javno izvedenog umjetničkog djela bit će odraz trenutnih događaja u svijetu kao i samoga izvjestitelja te njegova načina izvještavanja. No bez obzira na konkretnu temu kojom se projekt bavi (kretanjem američkih vojnih trupa, novom zdravstvenom krizom, ruskim hakerskim skandalom), umjetnik prvenstveno istražuje kako se informiramo o svojoj sadašnjosti te kako nas doslovce formiraju priče koje nam se prodaju. Mediji određuju svaki aspekt rada Bez naziva (Hrvatski paviljon). Baš kao što se životi pretvaraju u podatke u "stvarnom svijetu", stvarajući nove oblike društvene kontrole, tako i ovo umjetničko djelo pretvara vijesti u direktive, oponašajući mehanizme kojima tehnologija podmuklo promiče ono što nazivamo "nadzornim kapitalizmom". U tom kontekstu projekt Tome Savića-Gecana poražavajuće je aktualan i ukazuje na naš složen odnos s medijima, kontrolom i moći u digitalnom dobu.

Posljednjih desetljeća jedinstvena konceptualna praksa Tome Savića-Gecana često je diskretnim gestama povezivala međusobno raznorodne lokacije, skrećući pozornost na nevidljive društvene, ekonomske i političke makinacije u pozadini suvremenog društva. U jednom je od projekata, primjerice, svake večeri tijekom Ženevskog bijenala Sculpture Garden 2020. mijenjao jačinu svjetla ulične rasvjete u javnom parku u skladu s dnevnim kretanjem posjetitelja u lokalnom muzeju umjetnosti (Bez naziva, 2020.). Također je regulirao razinu vlage u zraku u izložbenom prostoru na Bijenalu u Taipeiju 2012., ovisno o zračnom prometu koji iz Los Angelesa pristiže na obližnju međunarodnu zračnu luku (Bez naziva, 2012.). Godine 2005. koristio je dinamiku ulaska posjetitelja u izložbeni prostor u Amsterdamu za promjenu temperature u stvarnom vremenu u javnom bazenu u Tallinnu (Bez naziva, 2005.). Četiri godine prije toga utjecao je na to da se pokretne stepenice u jednom trgovačkom centru u Zagrebu privremeno zaustave ovisno o količini posjetitelja koji uđu u izložbeni prostor u Utrechtu (Bez naziva, 2001.). Svi ovi primjeri pokazuju način na koji njegova umjetnost dosljedno razlaže premreženost okolnosti koje definiraju mjesto i vrijeme u globaliziranom svijetu – bilo da je riječ o sustavima standardizacije, ekonomiji potrošnje ili kretanju roba i ljudi.

Tomo Savić-Gecan rođen je u Zagrebu 1967. godine, a živi i radi u Amsterdamu u Nizozemskoj. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu, a otada je razvio vrlo konkretnu i rigoroznu konceptualnu praksu. Radovi su mu prikazani na brojnim izložbama, uključujući samostalne izložbe (Jeu de Paume u Parizu, Kunsthall Bergen, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu), kao i one skupne (Fridericianum u Kasselu, Kunsthalle Basel, MoMA PS1 u New Yorku, De Appel u Amsterdamu i brojne druge). Sudjelovao je na najvećim višegodišnjim izložbama, uključujući Ženevski bijenale Sculpture Garden 2020., Bijenale u Taipeiju 2012., Venecijanski bijenale – 51. Međunarodnu izložbu vizualnih umjetnosti 2005. i Manifestu u Ljubljani 2000. godine. Dobitnik je nagrade Accelerate Hrvatska, rezidencijalnog programa pod nazivom Arts at CERN u Europskom laboratoriju za fiziku čestica (CERN) u Ženevi (2017.), i sudjelovao je na rezidenciji u Art Explora – Cité internationale des arts (2021.). 

Elena Filipovic je ravnateljica Kunsthalle Basel u sklopu kojeg je priredila više od pedeset samostalnih i skupnih izložbi. Kustosica je Hrvatskog paviljona Venecijanskog bijenala 2022. te je zajedno s Adamom Szymczykom bila kustosica 5. Berlinskog bijenala. Organizirala je izložbe koje su ugostile brojne umjetničke institucije, kao što su Centar Pompidou u Parizu, Muzej Hammer u Los Angelesu, Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, Muzej moderne umjetnosti u São Paolu i Tate u Londonu. Njezini tekstovi često su objavljivani u časopisima o umjetnosti i katalozima, a uredila je niz antologija o povijesti izložbi kao što su The Artist as Curator: An Anthology (Mousse Publications, 2017.) i The Biennial Reader: Anthology on Large-Scale Perennial Exhibitions of Contemporary Art (Hatje Cantz, 2010.), u suradnji s Marieke van Hal i Solveig Øvstebø. Autorica je knjiga David Hammons, Bliz-aard Ball Sale (Afterall Books, 2017.) i The Apparently Marginal Activities of Marcel Duchamp (MIT Press, 2016.).