U posljednje je vrijeme postalo uobičajeno da regionalni bendovi navrate u Zagreb nekoliko tjedana ili mjeseci prije vlastitih koncerata samo da bi popričali s novinarima. Po tom smo modelu proljetos intervjuirali Buč Kesidi i Joker Out, a sada su pred nama Emilija Đorđević i Marko Grabež, polovica beogradskog benda KOIKOI. Nedostajali su Ivana Miljković i Ivan Pavlović Gizmo, ali će se 17. studenog, kada je planiran njihov drugi zagrebački koncert, pojaviti čitav bend. Premda je zarada od svirki sve ozbiljnija, Emilija i Marko i dalje rade svoje 'prave' poslove - ona je profesorica talijanskog jezika koja radi od devet do pet, a on je poznati glumac u Srbiji i šire. Samozatajna Emilija i brbljavi Marko detaljno su predstavili svoj zvuk, svoje glazbeno korijenje, beogradsku i regionalnu scenu te izdvojili upečatljive nastupe u moru koncerata. Ipak, neizbježna tema bio je uspjeh Aleksandre Prijović u Zagrebu.

Kako biste ljudima koji ne znaju predstavili svoj bend? Tko su KOIKOI?

Marko: Nedavno smo sastavljali biografiju za europsko tržište pa smo bili u fazonu - sonic fusion of unstoppable energy. Dosta nam se toga oslanja na live, pojačano energetski live, koji je donekle drugačiji od studijskog. Mi to poboljšavamo iz koncerta u koncert. Skromno rečeno - atrakcija je, ne bude ljudima svejedno kad nas gledaju, dobro se provedu.

A kada biste morali opisati svoj zvuk - znam da je to teško, na albumu je gotovo svaka pjesma različiti žanr - koji bi bio zajednički nazivnik?

Marko: Disco punk!

Emilija: Post punk, ima tu i psihodeličnog rocka, krauta…

Marko: Trudimo se spojiti rave kulturu s rock koncertom, da imaš dojam da si na elektro žurci, ali da je u suštini rokenrol - a to radimo spajanjem pjesama, pravljenjem jednog cjelokupnog seta, da nema pauze i aplauza, nego se to melje i gradira. Voljeli bismo da je neka plesna motivacija.

To sve više čujem od bendova. Recimo, kad sam nemanju intervjuirao, on mi je rekao da traži neki sweet spot između koncerta i partyja. Međutim, teško je svirati toliko u komadu. Kako to funkcionira kod vas?

Emilija: Vremenom smo napravili scenarij. U posljednje vrijeme imamo jednu setlistu koja, kao kad gledate predstavu, ima početak, sredinu i kraj.

Marko: Onda su i pauze s namjerom, pauze kad, naprimjer, vežemo tri pjesme pa stanemo. Nekako smo taj prvi album odsvirali uzduž i popreko, preko 80 koncerata, pa smo našli najbolju setlistu i momente kad je stajka, kad je smiraj i, na kraju, eksplozija s improvizacijama - da ni mi ne znamo šta će se dogoditi iduće.

Koji vam se nastup od tih 80 posebno urezao u pamćenje?

Emilija: Meni sigurno Split! Svirali smo tri bisa i na kraju su se ljudi popeli na binu s nama i igrali.

Marko: Split je bio potpuni kaos! Nekom dečku sam dao gitaru na 'Misisipiju' - ne poznajemo ga - i on je izašao da svira solo kao da je u bendu s nama, savršen solo! Ljudi su se penjali na binu, bila je šutka, stagediving - apsolutna ludnica! Kad su nas treći put vratili na bis, više nismo imali nikakve pjesme, pa smo ponovili 'Krinolinu' (mnogo je vole). Ponovili smo je, napravili party od 20 minuta, samo groove i ljudi su đuskali kao na žurci. Meni je sinulo, pošto smo u Splitu, da su harmonijski jako slične 'Afrika' Dine Dvornike i naša 'Krinolina'. Krenuo sam pjevati i taj osjećaj, ta emocija, ta katarza koja se dogodila… Ako ih dotad nismo kupili, tad jesmo.

Niste toliko mladi, a bend je relativno nov. Što ste radili prije, jeste li se bavili ovime?

Emilija: Imamo muzičku povijest prije KOIKOI svi. Svirala sam u bendu Moloa i u Bitipatibi kratko. To su bila jako zanimljiva iskustva, a onda sam upoznala Marka i tako je sve krenulo.

Marko: Slušao sam prvi koncert Moloa u Elektropioniru, kad su bili predgrupa Seine. Tada sam i prvi put vidio Emiliju na bini, a mi smo se službeno upoznali u studiju gde se cijela Hali Gali indie scena družila. Kroz jedan akord smo kliknuli, a zatim smo prebacili to u KOIKOI, mi smo prije toga bili trio.

Možete li reći nešto više o toj Hali Gali kompilaciji?

Marko: To je kolektiv, obitelj ili skup bendova beogradskih koji ne dijele čak ni isti žanr, nego se radi o nekoj namjeri, neki odnos prema muzici, u suštini - scena. Svaka generacija je to imala, pa i mi. Beograd nekako njeguje te generacijske kompilacije, od 'Paket aranžmana' naovamo. Tamo se nalazi okvirno 10 bendova, neki se ugase, neki novi dođu… U suštini core ekipe je tu uvijek. Među Hali Gali bendovima su Vizelj, proto tip, Gazorpazorp, Sitzpinker, sv. Pseta, Šajzerbiterlemon i mi. Tipon i Johanbrauer više ne postoje, ali su došli neki novi bendovi. Daleko od toga da je to jedino što se dešava od rokenrola po Beogradu, rastu i druge scene, što je isto divno, nema centralizma - eksplozija se dešava. Hali Gali također ima festivale koji se održavaju u klubu Dragstor koji je techno venue. Plan je da to bude svaštara, Hali Gali cirkus, gdje imaš pet-šest stejdževa s DJ-evima koji puštaju techno i rokenrol bendovima koji sviraju cijelu noć. Event počinje oko ponoći i do šest ujutro imaš da slušaš svirku. Namjera je rave kulture, a gitarski su rifovi.

Ako ste toliko zainteresirani za rave kulturu, zašto gitare, zašto ta glazba?

Marko: Zato što volimo rokenrol, svi dolazimo iz te sfere. Odlika našeg benda i naše generacije je da inkorporiramo razne žanrove.

Emilija: Mi smo odrastali na elektronici i hip hopu. To sam počela prvo slušati.

Marko: Isto! Meni je hip hop bio baza cijeli život, a onda sam krenuo na drum & bass žurke, na dubstep žurke, na reggae žurke, na trance, na techno kasnije… Sve sam pratio! Mislim da sam više bio na žurkama nego na koncertima, ali je paralelno u kući postojao rokenrol, volio sam rokenrol i sve se spojilo u jedno. Ne možemo biti rock generacija skroz jer nismo, drugi utjecaji su nas oblikovali. Mi ne želimo da imamo rock bend a zanemarimo te utjecaje koji su nas oblikovali.

Možete li mi reći nešto više o tim utjecajima? Što ste točno slušali?

Emilija: Kad sam bila u osnovnoj školi slušala sam Linkin Park i Limp Bizkit, a obožavala sam i Metallicu.

Marko: Svi smo MTV generacija! Imao sam postere u sobi svih bitnih izvođača.

Emilija: Mi smo isto godište, ’92. Baš smo pričali, bukvalno identično je to bilo: elektronika, drum & bass, dubstep - to su bili trendovi. Odjednom sam otkrila Darkwood Dub i tada se sve mijenja, počela sam otkrivati srpsku scenu. U srednjoj školi sam uzela gitaru i to je sve krenulo da se razvija u ljubav.

Marko: Kad sam bio klinac na istom zidu su bili Nirvana, Eminem, 50 Cent, 2Pac, Wu-Tang i, lupam, Prodigy. Od starta su mi žanrovski različite stvari bile interesantne. S druge strane, ćale je slušao blues i Dylana, što sam negirao, ali bih otišao s njim na koncerte. Od domaćih su to bili Eyesburn, Kanda, Kodža i Nebojša, također Darkwood Dub. Važan mi je bio soundtrack filma 'Munje'. Kasnije sam otkrio 'Paket aranžman', domaći hip hop, što srpski što hrvatski. To je jedan šareniš.

Kako doživljavate scenu na prostoru bivše Jugoslavije? Je li to nešto zajedničko ili postoje ladice?

Marko: Zajedničko! Različiti su utjecaji, svaka scena je dragulj za sebe, negdje je neki žanr jači. Naprimjer, u Zagrebu je jača indie scena, dok je u Beogradu techno kultura dominantna. U Sarajevu je scena okrenuta prema reggaeu i dubu.

Emilija: U Makedoniji je jaka punk scena, što je sve povezano s Vaskom Atanasovskim.

Marko: U Sloveniji je jako uređeno, možda tamo najbolje funkcionira sve. Svako selo ima logistiku za dobar koncert.

Ovo što ste rekli za indie scenu kod nas, ne mogu zamisliti da neki hrvatski indie bend napuni prostor veličine Tašmajdana kao što su to u Beogradu nedavno napravili Buč Kesidi.

Marko: Evo, u Sloveniji su se pojavili Joker Out.

Emilija: Mislim da može, samo je pitanje vremena.

Marko: Porto Morto je napravio jaku priču ovdje, pitanje je vremena kad će uspjeti u tome. Stariji bendovi mogu rasprodati Taš, recimo Hladno pivo. Buč Kesidi su izuzetak, ne postoji još jedan bend tog tipa u Beogradu. Napravili su ogromnu stvar koja će svima nama značiti. Moramo se podržavati, imamo istu publiku.

Nema mjesta jalu ili ljubomori?

Marko: Ma kakvi! Možda je ista publika, ali nije ista niša, ima prostora za sve.

Emilija: Dobro, oni imaju koncept s albumom 'Euforija', o klubovima, o izlaženju… Mislim da su oni podsvjesno imali ideju kako da plasiraju to određenoj publici. Naprimjer, KOIKOI nema to, nikada nismo imali koncept u smislu da sviramo za određenu dobnu skupinu. Imaju i fenomenalan marketing, dobar tim.

Marko: Odlično sviraju i odlično pjevaju. Možemo samo biti ponosni, napunite sve što možete, rasprodajte četiri arene!

Kad smo kod rasprodanih arena, vidjeli ste da je Aleksandra Prijović rasprodala četiri arene u Zagrebu. Kako to doživljate?

Emilija: Toga je oduvijek bilo kod nas. Ako nije Prijovićka, bila je Karleuša ili Ceca, ne možemo to negirati.

Marko: Ta četiri rasprodana koncerta u Zagrebu ukazuju na sav besmisao ratovanja!

Ovdje je to maltene na razini skandala, ljudi se natječu tko zna manje o njoj.

Emilija: Ne znam ni ja, ali znam da je napunila tri arene u Beogradu. To govori da je ona slušana.

Marko: Također govori o tome koliko se mi zatvaramo u mikrosvijetove, što je često opasno. Ne moram sve pratiti, ali trebam imati neku sliku gdje sam na nekoj ljestvici praćenosti ili slušanosti. Ne može mainstream da iznenadi, možemo mi ili Buč Kesidi. Veseli me s političke točke gledišta kako muzika uvijek nađe svoj put bez obzira na cenzure i skandaliziranje poput 'otkud to kod nas'.

Vratimo se na vas. Uočio sam da, kao i Buč Kesidi, imate konzistentan vizualni identitet i spotove. Tko vam to radi?

Emilija: Okupili smo tijekom vremena tim ljudi - imamo kostimografa, imamo fotografa. Od samog smo početka imali ideju da napravimo jedinstveni tim koji će raditi s nama u izgradnji identiteta.

Marko: Potječemo svi iz umjetničke sfere, jako dobro poznajemo tu scenu. Stvarno smo privilegirani da smo okruženi s najtalentiranijim ljudima iz svojih branši koji su se zakačili za KOIKOI. Imamo Nemanju Kneževića kao fotografa, Selenu Orb, Raška Miljkovića, Minu Djukić, Nikolu Stojanovića… Svi su oni uspješni u tom svijetu. Mihailo Kalabić je dizajner omota, odnosno art direktor benda, a sad je radio merch za The Weeknd. Postoji šira KOIKOI familija. Do neba smo im zahvalni!

S kim god da pričam s alternativne scene, obično čujem da najbolje stvari nastaju iz hobija. Kako je kod vas, ima li tu para?

Emilija: Nastali smo iz hobija, a i dalje nije isplativo. Međutim, idemo ka tome, dosta ulažemo, trudimo se, vrijedni smo - odsvirali smo preko 80 koncerata u dvije godine. Vjerujemo da će novčić da se okrene na našu stranu, da možemo živjeti od toga u nekom trenutku.

Marko: Trenutno je s ekonomske strane filozofija benda da što više uložimo u vizualni identitet, u zvuk, u spotove - da će nam se više i vratiti. To što zaradimo mora da se obrće u bend. Sva je sreća da svi imamo svoje poslove od kojih živimo. Kad bi nama bend bio glavni izvor prihoda, postojala bi nervoza, možda i panika, da se ubrza proces povrata investicija. Ovako smo strpljivi u tom smislu, mirni, radimo temeljito, promišljamo svaki korak. Mogli bismo podijeliti honorar na četiri dijela, ali to još nitko ne želi. Zarađujemo dovoljno da možemo lijepo ulagati u bend. Svima je cilj da ovo ne bude hobi. S ekonomske strane može da se zove hobijem, ali je daleko od toga, ne bih mogao da se usudim to tako nazvati. Svaki trenutak koristimo da se bavimo bendom.

Vidio sam da je u planu drugi album. Možete li otkriti nešto o njemu?

Emilija: Da otkrijemo malo, radimo već neko vrijeme na drugom albumu, imamo mnogo ideja. Nisu to još pjesme, moramo sjesti i raditi. Mislim da će biti drugačiji u zvuku. Zadržat će se vokali koji su naša najveća prednost, ali će zvuk biti zreliji, ujednačeniji. Prvi album smo samo htjeli da izbacimo. Od 2019. smo non-stop zajedno, mnogo dobro smo se upoznali.

Marko: Dosta brže sklapamo pjesme. Toliko poznajemo jedni druge da mnogo lakše dolazimo do rješenja, do aranžmana, do gotovih pjesama - dogodi se da za probu postavimo pjesmu ugrubo. Mene uopće ne plaši drugi album, kažem ljudima da će biti duplo bolji! Više sam u neizdržu da snimamo nov materijal, toliko se radujem novom materijalu, mislim da je baš poseban. Drago mi je da ne postoji neka promišljenost, u smislu da poguramo nešto što nam je dobro prošlo na prvom albumu jer publika u tom pravcu dobro reagira. Ako nas radi, ide na drugi album! Nismo fanovi onih bendova koji od prvog do desetog albuma imaju isti zvuk, to je put koji ne želimo.

Emilija: Istraživanje!

Razumijem, to je evidentno iz onoga što sam čuo. Ono što me zanima je da, budući da ste dosta svirali po Europi, postoji li želja da se i to proširi?

Marko: Ima, ima! Sad smo svirali na Reeperbahn Festivalu u Hamburgu, najvećem showcase festivalu u Njemačkoj i Europi pored Eurosonica, gdje smo isto nastupali. Dogovorili smo suradnju s jednom francuskom booking agencijom, Voulez-vous danser se zove. Kad smo ukucali njihov roster, smrznuli smo se! Kad ukucaš i pojavi se Hooverphonic, Subways, Faithless, Celeste… Čini nam se da je to velika stvar za KOIKOI, da uđe u takvo društvo. Imat ćemo mnogo posla po Europi u narednoj godini, očekuje nas mnogo ozbiljnije otvaranje ka europskoj sceni. Dosad smo više grebali, a sad ćemo ići na major festivale, nadamo se.

Ostalo mi je još jedno klišej-pitanje - što ljudi mogu očekivati od vašeg koncerta u Močvari?

Emilija: Sigurno ne sjedeći koncert! 2021. godine smo prvi puta svirali u Hrvatskoj. Bile su mjere korone, ograničeno je bilo na 50 ljudi, bio je sjedeći koncert s maskama. Bilo je čudno, nesvakidašnje, kao teatar. 17. studenog očekujte, sigurno, stajaći koncert! Neka đuska će biti…

Marko: Osim ako ne popadaju ljudi! Ne može da se sjedi, može da se leži.

Emilija: Možete da igrate i da stojite, sigurno!

Marko: Mislim da dugujemo Močvari i Zagrebu jedan koncert do posljednjeg daha, do posljednje kapi znoja - da KOIKOI u svom punom izdanju, u punoj snazi razvali ljude ovdje. Bit će to jedna eksplozija energije koju akumuliramo jer smo malo zastali s koncertima i odmorili. Spremamo se kao pred grande finale, da zaključamo priču prvog albuma baš u Močvari, gdje smo i otvorili prije dvije i pol godine.