Kao dramaturginja radi na projektima u teatru ITD, ZKM-u, kazalištu Marina Držića (Dubrovnik), HNK-u Ivana pl. Zajca (Rijeka), kazalištu Trešnja, kazalištu Komedija, Dubrovačkim ljetnim igrama kao i na brojnim projektima nezavisne scene.

Ovo joj je prva suradnja s KunstTeatrom te ističe kako je to platforma koja je zasigurno nedostajala (zagrebačkoj) kazališnoj sceni - prostor otvoren prema eksperimentu i istraživanju što je vidljivo kroz sam pristup procesu rada, ali i kroz težnju pružanja prilike mladim umjetnicima koji tek traže svoj put prema afirmaciji. Predstava Memorija (svijeta) je puna, nastala u koprodukciji KunstTeatra i Kazališne družine KUFER, njezin je prvi profesionalni autorski projekt koji u središte postavlja svijet u kojem tišina više ne postoji, fragmentirane informacije izjednačuju se sa znanjem, a nejasno ostaje što uopće od svega želimo naposljetku čuti? Zapamtiti? Ili dopustiti da bude zaboravljeno.

Kako si došla do koncepta za predstavu Memorija (svijeta) je puna?

Koncept predstave proizašao je iz osobne frustracije (i nelagode) činjenicom kako smo danas izloženi hiperproizvodnji informacija i podražaja uslijed čega prestaje biti jasno biramo li mi sadržaj ili sadržaj bira nas. Ono što nazivamo znanjem iz kojeg onda proizlaze više ili manje kričavi stavovi definira se gotovo prema principu „najviših rezultata“ na Google tražilici te tako i naše poimanje svijeta vrlo lako zapada u kategorije „fake newsa“ i odgovarajućih fikcionalizacija koje samo potvrđuju „našu sliku svijeta“ a sve ostalo proglašavaju neodgovarajućim.

Mislim kako sam se kroz rad na predstavi zapravo podsjetila na nužnost selektivnih mehanizama – jer akumulacija informacija ne radi na „povećavanju“ znanja već samo ukazuje na to koliko je ta potraga vijugava. I kompleksna.

Kao svojevrsna kontra činjenici kako se proizvodi više nego što možemo zahvatiti, primjetna je opsesija dokumentiranjem iz straha kako će nam nešto promaknuti - a upravo iz toga osuđujemo se na neprisutnost. Potaknuti tom mišlju u predstavi se isprepliću bujice artificijelnog materijala s dokumentarnim (na mahove improvizacijskim) materijalom kojeg smo crpili kroz pitanja poput - da imate 1 minutu i sve što kažete ostat će spremljeno u memoriji svijeta - što biste rekli?

Kako je izgledao proces rada na predstavi? U kojoj mjeri su glumci sudjelovali kao koautori predstave i koliko je ovaj proces/predstava reprezentativan za tvoju poetiku?

Prostor (gotovo pa bespuće) koji se otvara između pitanja i odgovora ono je što me zanima u procesu rada u kazalištu. Izazivanje i poigravanje na toj relaciji je ono što bih nazvala istraživanjem, a u našem slučaju se istraživanje odvijalo dvojako - s jedne strane napravili smo mini istraživanje publike i kroz niz „intervjua na prepad“ bilježili: „Što očekujete od predstave naslova Memorija (svijeta) je puna?“, „Recite nešto iskreno“, „Što mislite da treba ostati sačuvano?“, a s druge strane smo i u samom materijalu predstave istraživali probleme koje ta pitanja za sobom nužno povlače.

Kroz rad s glumcima (Iva Visković Križan, Lucija Dujmović, Paško Vukasović) prije svega sam iznova učila slušati i osluškivati te sam neizmjerno zahvalna jer su pristali biti ne samo koautori već i sumislitelji. Proces istraživanja smatram jednako performativnim kao i samu izvedbu, a glavnim zadatak „istraživača“ neodoljivo nalikuje onom „kazalištarca“ – tražiti ono što smo dosad gledali, ali nismo zamjećivali te su tako te dvije uloge meni jedna od druge neodvojive.

Kako bi izgledao idealan proces rada? Koliko se stvarnost nezavisnog kazališnog stvaralaštva razilazi s idealnom situacijom?

Uslijed lockdowna (kao i mnogim drugima) proces rada nam je prekinut dva i pol tjedna prije premijere što je dovelo do toga da smo kad se stvar „normalizirala“ zbog pomicanja svih mogućih termina morali u određenoj mjeri izmijeniti prvotni koncept. No ono što se iz cijele zbrke pokazalo plodonosnim je činjenica da smo prvi dio procesa naknadno shvatili radioničkim. Tu se i krije moja vizija procesa rada – u nekim idealnim uvjetima mislim da bi prije svakog procesa trebala prethoditi neka vrst radionice s cijelim timom gdje se jednako iz teorijske kao i praktične strane usuglašavamo oko "izvedbenog konteksta" kojem pristajemo biti dio. No to bi naravno zahtijevalo višemjesečnu pripremu i vrijeme koje se može posvetiti samo tom projektu što je debelo unutar granica fikcije budući da smo i ovako nerijetko primorani raditi i po nekoliko projekata paralelno i/ili poslova sa strane kako bismo preživjeli naredni mjesec.

Neskriveno koketiraš s postdramskim kazalištem. U kojoj je mjeri zagrebačka publika senzibilizirana na takvu vrstu teatra?

Postdramska izvedbena rješenja ne predstavljaju nikakav „novitet“ zagrebačkoj publici, ono što mi se pak čini kao potencijalna zamka unutar „postdramskog“ koje dovede u pitanje senzibilitet je lako upadanje u zamku hermetičnosti, nepronicljivosti i općeg larpurlartizma.

Kakav je položaj mladih akademski obrazovanih umjetnika na tržištu rada? Izazovi, prilike, ADU vs. Stvarnost

Svi se nekako već za vrijeme studija spremimo na život „od projekta do projekta“ no ono što zapravo zadržava na tom putu su upravo ovakve prilike gdje možemo ispipavati vlastiti autorski glas. Mislim kako je rad taj koji ne samo da uvjetuje već i prethodi onom što bismo mogli zvati bavljenje umjetnošću, a prilika je i dalje nažalost nedovoljno. Mantramo nadanje kako će se i institucionalna kazališta više otvoriti prema mladim autorima (što se tu i tamo krenulo događati) jer kazalište je prije svega živi organizam te treba njegovati propusnost vlastitih membrana - mijenjati sebe kako bi moglo mijenjati okolinu oko sebe. U međuvremenu ostaje nam nezavisna scena, koja je puno propusnija, a jedan od primjera dobre prakse je i KUFER koji se sustavno bavi manje afirmiranim umjetnicima i umjetnicama mlađe generacije.

Komentar na poziciju žene u domaćem teatru?

Zabrinjavajuće je kako se i dalje mora raspravljati o poziciji žene, bilo gdje. No kazalište je oduvijek inzistiralo na komunikaciji i onog o čemu nitko ne želi, ne smije ili se boji govoriti. Pitanje pozicije žene nije „samo“ feminističko pitanje kako se često predstavlja već pitanje opće ravnopravnosti u društvu. Sintagme poput „ženskih autorskih timova“ i sl. i dalje ostaju obavijene dozom ekskluziviteta, a trebale bi biti svakidašnja pojava.

Kako vidiš budućnost zagrebačke nezavisne scene, odnosno kako tumačiš od ranog Exita i eksperimentalne faze &td-a nezabilježeni uspjeh KunstTeatra?

Mislim da je taj „nezabilježeni uspjeh“ između ostalog simptom toga kako se i dalje zbog nedovoljne istraženosti publike ona često i podcjenjuje. Nezavisna scena je oduvijek bila agilnija u prilagodbi vremenu te je spremnije davala odgovor(e) na pitanja zašto se bavi time čim se bavi i zašto baš u ovom trenutku. A što je nezavisna scena jača time jača i institucionalno kazalište, ni tu vrstu potentnog (izvedbenog) dijaloga ne smijemo zanemariti.