U dokumentarcu 'Pospane priče', nagrađenom na festivalu Visions du Réel, Luca Magi zalazi u stvarnost beskućnika u bolonjskom prihvatilištu Rostom na periferiji Bologne, u kojemu je radio kao socijalni radnik i bilježi čarobno višeglasje njihovih ispovijesti dok svjedoče o onome što se čini izgubljenim: svojim snovima. Na ovogodišnjem 15. ZagrebDoxu prikazuje se 27. veljače u 13 sati, 28. veljače u 21 sat i 1. ožujka u 12 sati.

U originalnom naslovu film 'Pospane priče' glasi 'Storie del dormiveglia'. Možete li nam približiti značenje riječi dormiveglia na talijanskom jeziku i njezin odnos s filmom.

Riječ dormiveglia, odnosno polusan, označava stanje koje slijedi nakon budnosti, a prethodi snu. To je granično stanje između svjesnog i nesvjesnog, stvarnosti i sna. To je ujedno središnja tema filma u kojem je noć okvir za priču i ispovijest beskućnika u prenoćištu Rostom. Njihovi dani, dnevna svjetlost, svojevrsni su produžetak snova u kojima se protagonisti projiciraju u neku drugu dimenziju. Istražujući dimenzije njihovih snova, pokušao sam definirati njihovu bit kao ljudskih bića.

Koje sve protagoniste susrećemo u filmu?

Ne bih želio otkriti više o njihovim životima nego što se vidi u filmu. Ljudi u filmu su me se jako dojmili, a to sam pokušao prebaciti u kolektivnu fresku naslikanu uz pomoć emocija koje su mi sami prenijeli. Oni žive u stanju posvemašnje egzistencijalne ugroze, beskućnici su i imaju komplicirane obiteljske odnose. Sami su, izgubljeni.

Što vas je navelo da im posvetite film i kako je išao proces od same ideje za dokumentarac do njegove realizacije?

Odlučio sam snimiti film jer sam osjetio da iz tog stanja ekstremne samoće prodire glas koji može u nama nešto pokrenuti. Moje istraživanje počinje s vjerom u tu nevjerojatnu silu, u njezinu veličinu. Produkcija je trajala otprilike četiri godine i rezultat je dugog procesa promatranja, snimanja i pisanja. Prvi poticaj, onaj kojim je sve počelo, referenca je na Caravaggia. Rostom je zgrada uronjena u tamu. To je jezovita mjesečeva baza izvan grada na kojoj zrake neonskog svjetla iscrtavaju profile ljudi koji su ustali usred noći kako bi popušili cigaretu ili pročavrljati. Takva scenografija omogućuje ljudima boravak u apstraktnom prostoru i čini mi se da naglašava percepciju njihove ljudskosti. Počeo sam prikupljati građu. U nekoliko godina napravio sam desetke noćnih portreta. Pokušali smo od toga napraviti film, ali nije uspjelo. Nešto je nedostajalo. Nešto što bi vodilo pripovijedanje, glas koji bi poveo taj zbor glasova i priča. Trebao nam je glasnik. U to vrijeme, kao nekom čarolijom, pojavio se David, svjetski putnik i beskućnik koji je nekoliko tjedana gostovao u zgradi. Zapanjila me dubina njegova pogleda. Rekao mi je da je u prošlosti snimao audiodnevnik na malom diktafonu. Dali smo mu diktafon i počeo je ispočetka. To nam je dalo priliku da vidimo svijet iz njegove perspektive i kroz njegove doživljaje. David je čak počeo pričati i o drugim gostima koji se nalaze u istoj situaciji. Snimatelj Andrea Vaccari uspio je postići snoliku vizualnost. Montaža je trajala šest mjeseci i bila je prilično komplicirana jer smo imali mnogo materijala i bilo je teško pronaći pripovjednu strukturu koja bi zadržala zanimanje bez pomoći klasične drame. Paralelno smo počeli raditi sa skladateljem na dizajnu i strukturi zvuka. Željeli smo izbjeći jednostavnu glazbenu pozadinu. Htjeli smo soundtrack koji bi funkcionirao kao produžetak vizualnog medija, nešto sugestivno što se odnosi na svijet koji smo odlučili dočarati.

Kako se Italija nosi s problemom beskućnika?

To je vrlo složena tema i teško ju je sažeti. Veliki gradovi u Italiji su prepuni beskućnika. Vjerujem da prenoćišta ne bi trebalo projektirati kao 'kontrolu štete', nego kao dio procesa rehabilitacije i ponovne integracije u društvo. U desetak godina rada u ustanovama za beskućnike vidim da se nakon nezaposlenosti vrlo malo ljudi vraća normalnom životu. Smještajne jedinice su prikladnije i dostojanstvenije rješenje koje donosi učinkovitije rezultate.

Kritika je okarakterizirala vaš film kao duboko politički. Kako objašnjavate tu njegovu 'političnost'?

Možda indirektno jer gledatelje upoznaje s 'nevidljivim ljudima' iz naših gradova. Iako mi je osnovni cilj bio približiti gledatelju njihovu osobnu dramu.

Na početku 'Pospanih priča' pripovjedač David izgovara rečenice u kojima pokušava definirati svoje postojanje. Kategorički tvrdi da nije svoje tijelo, već nešto drugo, tama i svjetlo. Na koncu izgovara: 'Ja jesam.' Ta tvrdnja na neki način obilježava cijeli film, artikulira stanje ljudi koji nemaju ništa osim sebe. Ima li prostora za nadu?

Dugo sam razmišljao o tome možemo li uopće gajiti nadu u promjenu života tih brojnih ljudi. Kad pogledam svoje iskustvo, mislim da postoji vrlo malo prostora za nadu. Nada je u filmu tek poetski prijedlog, svojevrsna svjetlost koja se suprotstavlja ljudskoj samoći, neki drugi snoviti život, pomirenje egzistencijalne dimenzije s nekom vrstom drugosti. Volio bih da film bude poziv na njegovanje svjetlosti koju svi nosimo u sebi.

Posebno je zanimljiv postupak korištenja Davidova audiodnevnika. Njegove misli povezuju sve priče u filmu. Koristili ste njegov sirovi materijal?

David je satima snimao svoje misli. Svako toliko bih ih preslušao i zamolio ga da se posveti nekoj određenoj temi, da razradi određene ideje. S vremena na vrijeme vratio bi se s novim snimkama. Bio je to polagani put do središta onoga što smo tražili.

Kako su ljudi koje ste snimali prihvatili vašu ideju? Ipak otkrivate njihove osobne životne priče. Ima li onih koji nisu htjeli sudjelovati? I jesu li protagonisti pogledali film? Kakve su reakcije?

Centar Rostom je institucija koja može primiti 40 osoba. Mnogi nisu željeli da ih snimam jer nisu htjeli da ih se prepozna kao beskućnike. Neke od njih nije bilo moguće pronaći, ali većini se film zaista svidio. Gledati film s njima bio je snažan doživljaj. Bojao sam se da će im biti neugodno ili da se neće prepoznati u mom prikazu, ali… uspjelo je!

Diplomirali ste animaciju. Prije 2012., kad ste snimili svoj prvi dokumentarni film 'Anita', uglavnom ste se bavili animacijom i ilustracijom. Što vas je privuklo dokumentarnom filmu?

Dokumentarni film doživljavam kao pojačalo stvarnosti, a kameru kao filtar ili inkubator emocija. Sviđa mi se to što je riječ o sredstvu prikazivanja stvarnosti, što mi istodobno daje priliku da slobodno i osobno ispričam priču.

Film 'Pospane priče' natječe se u regionalnoj konkurenciji na ZagrebDoxu. Za svoj rad već ste osvojili nekoliko nagrada. Koliko su nagrade zapravo važne?

Važne su za osobno zadovoljstvo i jer projektu daju veću vidljivost. Svojevrstan su poticaj za daljnji rad, učenje i pokretanje novih projekata.