Petri Radin to je prva opera na kojoj je radila i na početku ističe kako je to njezina najdraža premijera u životu. Tijekom karijere režirala je 50-ak hvaljenih predstava i događanja. Jedna je od osnivačica Tvornice lutaka koja je krenula s radom 2005. godine, no priznaje da nikad nisu radili u težim uvjetima, ali nikada složnije i u većem zanosu nego sad.

'Sad kada je sve prošlo, pitam se od kuda nam ta nadljudska snaga, jer mjesecima svakodnevno pripremati operu sa stalnom sviješću da možda nikada nećemo uspjeti doći do kraja, svakog bi obeshrabrila. No, u nama se probudio neki inat i nismo htjeli dati ono u što vjerujemo i za što živimo. Na kraju krajeva, ovo je baš naša priča, ali i priča svih nas. Jer kad nestane umjetnosti, nestat će i čovjeka. To je borba za egzistenciju. Nije važna samo ona materijalna hrana. Bez duhovnosti, bez umjetnosti, pretvaramo se u strojeve. Zamislite svijet bez glazbe, bez pisane riječi, poezije, priča, bez filmova, kazališta, bez slika koje krase naš dom, bez boja, bez lijepog koje nas okružuje. Pokušajte zamisliti da ničega nema, i da ostaju samo nužni hrana i voda. Zamišljam nas kao brojeve, svakog u svojoj sivoj kutiji, bez komunikacije, kao robote. Kojima upravlja nečiji power, enter ili shout down. Nismo daleko od toga. Samo još to ne vidimo. Jer smo opterećeni strahom za primarno preživljavanje. Dok naša nutrina urla i moli da ostanemo budni', ispričala nam je redateljica.

Svatko ima svoju borbu, a do pobjede mora doći prevladavanjem osobnih prepreka, smatra cijenjena redateljica.

'U umjetnosti je to svakako ego. Koji je i poželjan, jer nas drži budnima, ali ona linija koju često umjetnik u zanosu pređe, svakako mora ostati zatomljena, u svrhu umjetnosti, koja mora pronaći put. U ovim vremenima posebno. Premijera bajke Ivica i Marica je najbolji primjer. Opera koju smo pripremali četiri mjeseca i koja je rađena za veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog i 1800 ljudi, zbog pandemije i potresa svedena je na dvjesto ljudi, a zatim, rastom broja zaraženih i pooštravanjem mjera, na potpuno prazna sjedala. Svi smo imali želje i snove oko ove premijere, zamišljali smo kako se poklanjamo i kako nam plješću, ovacije, pohvale i sve ono što ide uz premijere, bilo iskreno ili ne, ali uvijek ide. Ovo je moja prva opera. I nemam publiku', govori nam Petra Radin.

Nakon gotovo deset godina izbivanja, u ulozi vještice nastupa mezzosopranistica Martina Tomčić.

'Apsolutno briljantno napravljena uloga, do najsitnijih detalja. Naklanja se praznoj dvorani kao da ih je milijun. To može samo ona. Ostavila me bez daha svojim pristupom, neviđenim talentom, upornošću i borbenošću. Ona je prava ratnica. Josipa Bilić i Josipa Gvozdanić koje glume Ivicu i Maricu, maestralno su izbrusile svoje uloge i na početku karijere ne dobivaju zasluženi pljesak. Ne mogu im doći najmiliji i ohrabriti ih. A ti stojiš pred njima i uvjeravaš ih da će sve biti u redu. A nemaš pojma kako to znaš i hoće li. Samo ideš naprijed i ignoriraš prepreke koje su u grozdovima padale pred nas, kao da smo u nekoj online igrici. A mi smo imali jedini cilj, preskočiti taj level i doći do cilja, iako nismo znali u kojem obliku je točno taj cilj. Znali smo da umjetnost mora pronaći put i da je to jedino bitno', napominje redateljica.

Ozren Bilušić i Adela Golac Rilović, koji su glumili roditelje, odmah su, kaže, pristali su na smanjene uloge, i pružili potporu svojom virtuoznošću i vjerom u moguće.

'Veliki umjetnici to razumiju. I pokazuju nevjerojatnu skromnost i poniznost pred konačnim djelom. I na kraju oni koji me najviše inspiriraju – Zagrebačka filharmonija. 'Potpuno novi prozor u svijet. Oni su upravo ono o čemu sada govorim. Svaki muzičar u ovom orkestru je izniman umjetnik i ulaže sate u svakodnevno usavršavanje, ali na sceni često zatomljuje svoju individualnost kako bi u prvom planu ostala glazba. Od njih učim, oni su moja nova vodilja. Svaki koncert za mene je novo uplovljavanje, i novi zaron u još neotkrivene sfere. Neizmjerno sam blagoslovljena time da imam prilike stvarati s njima i s maestrom Runtzom, novim šefom dirigentom Zagrebačke filharmonije. Njegov pristup operi i orkestralnom muziciranju izuo me iz cipela', iskrena je.

Borko Perić, prvak Kerempuha ali i redatelj čija je predstava 'Raspad sistema' prošle godine bila najizvođenija u matičnom kazalištu, izzrazio je, otkriva nam, želju da bude njezin asistent.

'To ni u najljepšim snovima ne bih zamišljala. On je zaslužan za najveću pozitivu ikad u projektu. U sljedećem projektu ja njemu asistiram. Igor Barberić je apsolutni genijalac, dječje srce, veliki kreativac. Pratiš ga kako radi i ne možeš shvatiti kako je samo u sekundi nastalo nešto tako dobro. Dženisa Pecotić, umjetnica bez presedana. U ovim ludim uvjetima i srezanom budžetu na licu mjesta stvara čaroliju i to upravo zbog svoje vjere da što više moramo reciklirati, da je ovaj svijet pretrpan suvišnim stvarima. Branko Lepen, scenograf bez kojeg više ne želim raditi niti jedan projekt. I za njega je zaslužan upravo Borko Perić. Stepenice koje je dizajnirao gospon Lepen, pružile su mnoga rješenja za režiju, u duplo manjoj sceni. Dunja Niemčić i Martin Šatović su ne samo umjetnici nego i čarobnjaci. Kako nismo imali uvjeta za velike operne kulise i izmjene istih, Dunja je napravila male scene od kartona, koje smo posebno dizajniranim svjetlom u obliku lampica, svijeća i meglajtica snimili i projicirali na platnu. Šatovićevo oblikovanje svjetla na samoj sceni posebno je upotpunilo sliku na projekciji igrom sjena', tvrdi redateljica.

'Hrvoje Banaj, kao naručen za prepjev ove opere bajke. Diplomirao njemački i fonetiku, pjeva operu i svira orgulje. I još je pjesnik. Pa doista ta vještica koja nam ukida kulturu nije imala šanse pored ovakvih kombinacija. Operni zbor Zvjezdice sa dvije Gite solistice zaokružio je ovu Ljepotu i Ljubav prema umjetnosti prvenstveno profesionalnošću, ali i dječjim srcima, koja su bila neophodna za optimizam do kraja. Filip Fak, pijanist Zagrebačke filharmonije, profesor na muzičkoj akademiji i predsjednik Hrvatske zajednice umjetnika, svakodnevno nas je pratio na probama i umjetnički savjetovao. Kao i Marin Rabadan, trombonist Zagrebačke filharmonije koji je vrlo mudro skratio operu, a da ostane razumljiva', pojasnila je naglašavajući kako su to ljudi koji su pobijedili svojom voljom, trudom i entuzijazmom.

U nepovoljnim uvjetima sa srezanim budžetima i izgubljenih izvedbenih prostora (premijera je trebala biti održana u Lisinskom) dogodile su se mnoge lijepe stvari. Kazališta su se udružila da im pomognu.

'Uz veliku podršku ravnatelja Mirka Bocha koji je do kraja vjerovao i gurao projekt, Ministarstva obrane koji nam je pružio dom, Crvenog križa, Nogometnog kluba Dinamo, TIM ZIP-a, Husar & Tomčić škole i kazališta (Kerempuh, Trešnja, HNK, Moruzgva, Tvornica lutaka) koji su nam nesebično ustupali svoje dvorane, scenu i kostime i Hrvatske radio televizije i redatelja prijenosa Danka Volarića, koji će ovu našu priču na najljepši mogući način predstaviti publici - na sam Božić. Naši stolci više nisu prazni i imat ćemo priliku pokazati ono u što smo vjerovali. Veselim se završnom kadru u kojem se svih sto ljudi na sceni poklanja sa cvijećem u ruci praznoj dvorani. To je pobjeda. To je vjera u moguće. To je prava snaga umjetnosti koja u ovoj našoj predstavi ima glavnu ulogu, jer ju vještica pokušava ukrasti i utrnuti glazbu, ali joj to ne polazi za rukom i to zbog čistoće dječjeg srca, zbog Ivice i Marice, djece koja će jednog dana voditi ovaj svijet. I mi im želimo omogućiti da taj svijet i dalje bude lijep i sa svrhom', poručila je Petra Radin.