Zagrebačka filharmonija već 149 godina publici nudi glazbena ostvarenja vrhunskih svjetskih majstora, a prvi put u povijesti će 'pružiti ruku' najmlađima zahvaljujući Petri Radin. Ciklus nazvan Minimini koji počinje 28. rujna redateljica je osmislila u dogovoru s producenticom Silvanom Bakija Šimić i timom Zagrebačke filharmonije na čelu s ravnateljem Mirkom Bochom.

Na press konferenciji ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch predstavio vas je kao autoricu najnovijeg ciklusa 'Minimini' posvećenog najmlađima. O kakvom je riječ?

Imam tu čast stvarati sa Zagrebačkom filharmonijom i to za one kojima sam posvetila cijeli život – djecu. Moj poziv je stvarati za njih. Jer oni će jednog dana voditi ovaj svijet. A za djecu moraš ostati svjež, ne smiješ pasti u zamke štanceraja. Zagrebačka filharmonija je najbolje što mi se moglo dogoditi, jer je doista čast kreirati projekte sa vrhunskim dirigentima i glazbenicima, pretočiti do sada tesane ideje s kazališnih dasaka na one zvučne. Glazba je toliko predivna da koji put poželim dati svima poveze za oči ili ugasiti svjetlo, jer svaka slika remeti savršen sklad zvukova. Izazov je u toj glazbi dati nenametljivu sliku, a opet važnu da dostojno prati cijelu priču. Minimini ciklus je projekt koji će djeci pružiti vrhunsku glazbu uz pratnju glumaca, i koji će, nadam se kvalitetom uspjeti izboriti svoje mjesto u moru svega što se nudi današnjoj djeci. Mi koji smo život posvetili dječjoj publici imamo odgovornost dati sve od sebe da im prenesemo najbolje što znamo i možemo, a to zahtjeva konstantno istraživanje i neiscrpnu igru u svakoj sekundi, u svakoj situaciji. Ne smijemo odrasti, jer tada prestajemo osluškivati njihov puls, a sve je u toj frekvenciji, u tom ritmu. Samo ih moramo osluškivati. I sada smo došli do prave riječi – slušanje. Kada smo zadnji put sjeli i samo slušali? Riječ, glazbu, tišinu.. Uvijek smo bombardirani savršeno dizajniranim slikama koje nas usmjeravaju ka ideološkim ili marketinškim ciljevima gdje zaboravljamo na ono osnovno – tko sam ja? Zato je bitno vratiti postavke na osnovno, osvježiti te alate – riječ i ton. I ljepotu tišine u kojoj nam nije dosadno. Tu pronalazimo smisao.

Koja je poruka novog prijekta?

Projektom Minimini pokušat ćemo se vratiti na ljepotu jednostavnostI. Za to nema ljepše priče i poruke od Ježeve kućice i sretna sam da ćemo Minimini ciklus otvoriti sa porukama skromnosti i to pod dirigentskim vodstvom karizmatičnog i jednog od najtalentiranijih dirigenata mlađe generacije – Davida Danzmayra, austrijanca s američkom adresom, a što je najvažnije – genijalcem koji nije zaboravio dijete u sebi. Razgovori sa njim i producenticom projekta Silvanom Bakijom Šimić o projektu Ježeva kućica neizmjerno su veseli i kreativni. Jako, baš jako volim kada me netko ostavi bez riječi ili 'izuje iz cipela', a to se upravo događa sa maestrom Danzmayrom. Baš se veselim premijeri u rujnu i po uzoru na mog najdražeg Nikolu Teslu, polako slažem cijelu priču u glavi, jer je stvaranje sa orkestrom potpuno drugačije od onog kazališnog – imate puno manje proba i morate biti baš baš spremni. Tako ja sad gradim scene u svojoj glavi, pa ih brišem i popravljam, pa malo popeglam, i tako u krug, zapravo, igram se.

Što nakon Ježeve kućice? 'Božić kod Zimogroznih' vaš je autorski scenarij?

Nema ništa više nakon Ježeve kućice. (smijeh) To je početak i kraj. Šalim se, ali baš jako volim tu predstavu. Da, u prosincu nastavljamo sa 'Božić kod Zimogroznih', jednom lijepom i toplom pričom za djecu u kojoj ćemo istaknuti najljepše vrijednosti orkestra, a to su jedinstvo i dobro vodstvo, jer kada bi ijedan instrument želio biti bolji ili glasniji od drugog, a da to nije zamišljeno tako, ne bismo imali taj savršeni sklad zvukova, tu harmoniju. Također, za taj sklad potrebno je i kvalitetno vodstvo – dirigent. A mi se moramo naučiti prepustiti i vjerovati. Zima i Grozni su likovi koje smo lansirali sa Zagrebačkom filharmonijom još prije sedam godina. Bilo je jako zanimljivo, igrali smo se sa glazbom poznatih hrvatskih animiranih filmova u kombinaciji sa autorskom glazbom suvremenog hrvaskog skladatelja Dubravka Palanovića, u potrazi za crtićem Zime i Groznog. Likove je za tu prigodu osmislio Bruno Marin, a glumački utjelovili Nina Violić i Filip Detelić. Što će biti u nastavku i tko će glumiti, neka još ostane tajna. Sigurna sam da će biti posebno.

Tvornica lutaka i dalje nastavlja s radom?

Naravno! Kazalište Tvornica lutaka koje sam osnovala sa Mariom Kovačem nikad ne smije prestati s radom. Petnaest godina smo gradili posebnu estetiku kazališta za djecu koju sada i zovu tvorničarskom i sada je to kazalište najproduktivnije. I Tvornica lutaka ima svoju Ježevu kućicu, premijera je u lipnju, ali se tu na tvorničarski način bavimo drugim kutom gledanja – što se desilo nakon te priče? Jesu li se Lisica Mica i Ježurka Ježić zaljubili? U našoj priči zanimaju nas ona vremena kada nije bilo mobitela, kada smo morali imati strpljenja za ljubav, kada je udvaranje trajalo i trajalo. Slala su se pisma, išlo u goste sa ciglicom kave i bombonijerom, pjevalo pod prozorom i pisalo poeziju. Danas se sve to nekako izgubilo i ako ne odgovoriš iste sekunde na poruku, odustaje se od ljubavi. Kakva je to ljubav, molit ću lijepo? Hvalospjev ljubavi govori da je Ljubav strpljiva, ona ne zavidi, ne hvasta se ne oholi. Eto, to je naša priča, jer i Mario i ja smo stara škola, ona škola gdje je dostojanstvo čovjeka na prvom mjestu. Ovu predstavu posvećujemo našoj obljetnici rada. Petnaest godina stvaranja skoro pa bez svađe, uz puno humora i poštovanja trebalo je okruniti jednom predstavom o ljubavi. Jedne prave, istinske, prijateljske ljubavi.

Prva ste žena koja u 52 godine postojanja režira Križevačko Spravišče. Koliko vam znači sudjelovanje na takvom projektu?

Jesam. (smijeh) To mi je nevjerojatno, pa gdje su pronašli toliko muškaraca? Da, probe su upravo u tijeku i uživam u onima koje su u kleti. Prošlogodišnje Spravišče režirao je moj dragi Mario Kovač i preporučio mene kao nasljednicu. Veseli me održavanje tradicije koja govori o pomirbi križevačkih purgera i kalničkih šljivara.

Nedavno ste došli iz Sarajeva gdje ste u suradnji sa poznatom filmskom redateljicom Jasmilom Žbanić radili na projektu Furaj svoj film.

Već četiri godine dolazim na poziv moje prijateljice i filmske redateljice Jasmile Žbanić da radimo sa djecom različitih vjera i nacionalnosti, a s ciljem da je umjetnost ta koja povezuje i koja ne stavlja žig na nikoga bilo da se radi o vjeri, spolu, nacionalnosti, boji kože ili orijentaciji. Radimo predivne stvari i svjedočimo svakodnevno kako je Ljubav najbolje oružje. Radili smo u Stocu, pa u Srebrenici, a sada i u Sarajevu gdje smo proveli jedno zanimljivo i vrlo emotivno razdoblje sa djecom iz Sirije, Iraka, Irana i Afganistana. Smatram se bogatom nakon tog iskustva. Opet su djeca ta koja uče nas. Govore nam kroz simboliku, ali vrlo snažno i jasnije od svakog zakona. Govorili smo o njihovim snovima i planovima. Stvorili smo jedan zaštićeni svijet, u kojem imamo pravo na snove iako je realnost sada drugačija. I ti snovi nas spašavaju, drže nas ljudima. Naučili su me da nikada ne prestajem sanjati, da vjerujem u moguće i da se radujem svakodnevnim malim stvarima, koje su zapravo ogromne. Kako je lijepo što danas imam topli obrok, što imam odjeću. O kako sam zahvalna što mogu svojim roditeljima reći da ih volim i popiti kavu sa njima, ili gledati boje na tržnici. Ne podcjenjujmo te darove i ne propuštajmo ih. Živimo ih najdublje i u što više dimenzija.

Uz sve to imate vremena za kuhanje o čemu vas hvale na društvenim mrežama. Planirate li možda neku emisiju, svoj show?

To bi bilo super, ali vjerujem da je ljudima već dosta televizijskih emisija na tu temu. Cijeli život istražujem kuhanje i umjetnost i pokušavam to spojiti u jednu priču. Vjerujem da će se neki ludi projekt otvoriti kada će doći trenutak za to. Do tada istražujem namirnice, znam si dati nekoliko dana za jednu namirnicu i eksperimentiram. Često ispadne baš jako fino, samo što zaboravim zapisati što sam napravila i tako to nestane u nekom oblačiću. Možda tako baš treba biti. Na mene je snažan dojam ostavio jedan stari pjesnik iz Kine, kada sam bila u Pekingu. Kistom koji je svako toliko uronio u vodu ispisivao bi satima stihove na asfalt, i ti stihovi su isparavanjem odlazili u Nebo, onome kome je on to namijenio. Je li to bio Bog ili možda neka draga osoba koja je umrla, ili je to jednostavno bio trenutak umjetnosti koji mora ostati takav, neokaljan, čist? Ne znam, ali često kada radim projekte u koje se vrlo emotivno dajem i koje sam pripremala mjesecima, a onda se izvedu samo jedan put, ulazim u svijest starog pjesnika i puštam ih Onome za koga i zbog koga je sve to nastalo.