Prije četvrt stoljeća objavljen je poznati tekst Francisa Fukuyame 'Kraj povijesti?' u časopisu National Interest, u kojemu je ovaj američki politolog ustvrdio kako je padom komunizma nastupila vječna pobjeda liberalne demokracije i kapitalističkog sustava. Iako ga je povijest u međuvremenu demantirala, na Fukuyamu se i mnogi dalje rado pozivaju
Znamo da je 1989. godina bila jedna od prijelomnih u 20. stoljeću, poput 1914. ili 1969. kada su se također dogodile stvari koje će značajno obilježiti budući put čovječanstva. Prije 25 godina pao je Berlinski zid, te godine su se dogodile i prve velike prodemokratske demonstracije u Kini koje su masakrom na Tien An Menu ugušene, SSSR je bio usred perestrojke i glasnosti, a na rubu raspada, pa zapravo ne čudi što je jedan mladi američki politolog pomislio da svjedočimo kraju povijesti. Bio je to Francis Fukuyama (rođen 1952) koji je objavio članak pod naslovom 'The End of History?' ('Kraj povijesti?) u National Interestu, tada se još uvijek pitajući je li pad komunizma ujedno i znak vječne kapitalističke Arkadije koja će nakon toga bez otpora procvjetati.
Tri godine kasnije upitnika u naslovu više nije bilo te je Fukuyama objavio knjigu pod naslovom 'Kraj povijesti i posljednji čovjek', koja je ubrzo postala omiljeno štivo zagovornika kapitalističke ekonomije. U Hrvatskoj je o Fukuyami za širu publiku početkom ovog stoljeća pisao Žarko Paić u Jutarnjem listu, a kasnije je taj politolog postao omiljena referenca u izdanjima EPH. No dok je Fukuyama stigao do Hrvatske, već se pokazalo da od kraja povijesti nema ništa, jer čovječanstvo – ako ništa drugo – zna odlično proizvoditi povijest, a jedan sustav nije san svakog čovjeka na svijetu.
Prva pukotina u Fukuyaminoj tezi o kraju povijesti bila je pojava antiglobalističkog pokreta, dok je cijela kula od karata srušena s njujorškim Twin Towersima, kada se pokazalo da liberalna demokracija definitivno nije ideal sviju te da je od simplističkih teza možda smislenija ona Samuela Huntingtona o sukobu civilizacija.
U svakom slučaju, Fukuyamu se nakon 2001. u intelektualnim krugovima SAD-a i Europe pošteno razmontiralo kao čovjeka sa seksi idejom koja se odlično prodavala, ali se pokazalo da je riječ o proizvodu s greškom, što njega nije zaustavilo da nastavi zagovarati svoje teze, iako je priznao da od kraja povijesti nema ništa. Fukuyama se čak nakon krize na Wall Streetu, koja je 2008. bacila cijeli svijet u nezapamćenu financijsku krizu, počeo približavati i ljevici, pa je u jednom trenutku čak apelirao i na marksiste da spase kapitalizam, koji za njega i dalje 'nema alternative'.
Iako u međuvremenu poprilično gurnut u zapećak u polemikama javnih intelektualaca, Fukuyama se i dalje povremeno oglašava političkim esejima u vodećim američkim medijima desne orijentacije, poput Wall Street Journala u kojemu je nedavno objavio esej 'At the 'End of History' Still Stands Democracy'. Kao što se vidi iz naslova, autor opet reciklira svoju najpoznatiju tezu, staru četvrtinu stoljeća, te samouvjereno ponavlja da 'liberalna demoracija i dalje nema prave konkurencije', s čime se sigurno ne bi složili u, primjerice, ISIL-ovu kalifatu.
Fukuyama u eseju tvrdi da se svjetske demokracije nalaze u krizi te da su 'autoritarni režimi u pokretu', ali i kaže da je 'temeljna ideja njegove poznate teze ispravna'. Tekst objavljen u WSJ-u ima i rečenica koje su nevjerojatno, a nenamjerne smiješne, poput ove: 'Kada se promatra šire povijesne trendove, važno je ne zanositi se trenutnim događajima.' Da je samo Fukuyama taj epohalni uvid posjedovao 1989, možda ga događaji tadašnjeg trenutka ne bi inspirirali da proglasi kraj povijesti?
Bilo kako bilo, povijest očito nema namjeru doći svojem kraju, ali ne odustaje ni Francis Fukuyama, koji na jesen objavljuje knjigu 'Political Order and Political Decay: From the Industrial Revolution to the Globalization of Democracy' kod uglednog američkog nakladnika Farrar, Strauss & Giroux.
