Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća se znalo gdje je ženi mjesto – u kuhinji, s djecom, doma. To je bila vladajuća društvena paradigma, koja je žene vidjela isključivo kao majke i kućanice, nesposobne za nešto drugo. A one koje su željele više je trebalo osuditi, posramiti, izolirati i poniziti, jer se nisu uklapale u postojeći patrijarhalni model. No, kao i mnogo puta prije u povijesti, pero se pokazalo jačim od mača – objavljivanje knjige 'The Feminine Mystique' Betty Friedan 1963. godine u Americi je izazvalo veliku javnu raspravu o ulozi žena u društvu, a ovo se djelo smatra i rodonačelničkim za drugi val feminizma.

Betty Friedan (1921–2006) pisala je o osjećaju zarobljenosti i depresije koji je vladao među kućanicama te ere, među kojima su bile i neke njene visokoobrazovane prijateljice, od kojih se nakon vjenčanja očekivalo samo da rađaju djecu i kuhaju večere, te se naravno brinu o svojem suprugu, glavi obitelji od čije plaće svi žive. Teško je iz današnje perspektive precijeniti značenje 'The Feminine Mystique', knjige koja je s jedne strane revolucionarno djelo ženskog oslobađanja i feminističkog pokreta, a s druge i donekle zastarjelo razmatranje problematike koja je dijelom još živa, ali drugačija i kompleksnija u odnosu na period kada je Betty Friedan objavila svoju polemičku knjigu.

Stoga smo upitali Radu Borić iz Centra za ženske studije, Nadeždu Čačinović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Renatu Jambrešić Kirin s Instituta za etnologiju, koje imaju iskustva u feminističkoj teoriji i praksi, da za tportal.hr komentiraju značaj 'The Feminine Mystique', čija se 50-godišnjica objavljivanja slavi ove godine.

Rada Borić napominje da je knjiga Betty Friedan 'još uvijek jednako živa i aktualna, o čemu govori i podatak da je u ovih 50 godina prodana u preko tri milijuna primjeraka', te da o njoj 'ne treba govoriti samo obljetničarski', jer se ono što je Friedan napisala tiče i aktualnih događanja u Hrvatskoj: 'Friedan je u 'Mistici ženstvenosti' dala ključne uvide u položaj žena poslijeratne Amerike, Amerike koja je smatrala da previše obrazovanja za žene može uništiti njihovu - mističnu - ženstvenost i sposobnost seksualnog zadovoljstva. Rekla bih da danas ima sve više glasova - a svjedoci, svjedokinje smo i u Hrvatskoj - novih čuvara ognjišta, koji bi rado žene vidjeli samo kao majke i kućanice, dok se o vlastitom seksualnom zadovoljstvu ne smije govoriti! A ženino iskazano nezadovoljstvo vlastitim životom tumače, ponovno, tek umotano u suptilniju mizoginiju, histerijom ili 'zavišću za penisom'.'

Borić se prisjeća da je 'The Feminine Mystique' prvi puta pročitala 1983: 'Pamtim i crvene korice knjige posuđene na Ženskim studijima na Sveučilištu u Indiani. Sviđalo se to komu ili ne, samosvjesne i nezavisne žene svuda su oko nas i ne daju se uhvatiti u stupicu 'mistike ženstvenosti' te, kao Friedan, smatraju da treba zagovarati obrazovanje i raditi posao koji se voli. A medijima, koji su 'sretne kućanice' ili 'neurotične žene od karijere' iz Friedaničinih 60-ih danas zamijenili idealom 'sretnih žena' nogometaša ili (sumnjivih) poduzetnika, a 'neurotičnim karijeristicama' dali lica političarki ili aktivistkinja, one su pokazale srednji prst.'

Profesorica estetike Nadežda Čačinović napominje da je 'The Feminine Mystique' 'doživjela čast da je desničarski časopis proglasi jednom od deset najštetnijih knjiga devetnaestog i dvadesetog stoljeća jer je razorila mit da su žene srednje klase sretne u svojemu domu, u svojoj ulozi kućanica. Iz američke perspektive to je sigurno knjiga koja je pokrenula velike promjene.'

Ipak, Čačinović zamjera Friedan što je napisala knjigu kao da prije nje nije bilo ničega: 'Ona je i napisana kao da rasprava počinje od nje. 'Drugi spol' Simone de Beauvoir iz 1949. spominje se samo jednom, usputno. Knjiga Betty Friedan nije toliko knjiga o ženskom pitanju koliko knjiga o tomu zašto su žene koje na prvi pogled imaju privilegiran život nesretne. To, dakako, nije bio problem koji je odredio naš, moj ženski pokret. U tom smislu 'Drugi spol' i Simone de Beauvoir bili su važniji. No stavovi Betty Friedan su mi postali važniji kasnije, kada sam manje dogmatski polazila od toga da su polazište svakog ženskog pokreta nesreća i nezadovoljstvo: borba protiv okolnosti koje ženama nekog društva ne dopuštaju da razviju sve svoje sposobnosti, da odlučuju o sebi. Iako danas sve više žena u punoj slobodi bira egzistenciju pa se često odlučuju i za ovisnu, onu kućanice, uvijek nam mora biti na pameti onih dvije trećine žena na ovom svijetu koje nemaju nikakav izlaz iz ovisnosti. Sažeto postavljeno pitanje kod Betty Friedan glasi: može li žena u ulozi kućanice razviti sve svoje ljudske sposobnosti? Zapravo, još jednostavnije: mogu li kućanice biti sretne?'

Nadežda Čačinović ističe i razna proturječja koja se javljaju u ovom kontekstu: 'Kada je riječ o tim pitanjima često dolazi do strateškog sustezanja od odgovora, ali i do jednostavne hipokrizije. Feministice obično kažu: treba poštivati svačiji izbor ili nešto slično. Ideologinje obiteljskog života često su u tzv. performativnoj proturječnosti: iz obrane obiteljskog života i obiteljskih vrijednosti stvaraju sjajnu javnu karijeru! Normalno je, kaže se, da uspješne žene hoće zadržati sve što imaju. No što je s onima koje rade naporne i dosadne, slabo plaćene poslove a onda još i sve u kući. Zar ne bi bilo bolje da ostanu kod kuće, da budu kućanice na veselje mužu i djeci? Izrabljivanje na poslu i dvojna opterećenost strašni su. Bez obzira na to da li Betty Friedan piše sa stajališta nesreće u razmjernom blagostanju: posao kućanice jest fenomen nastao u društvu koje proizvodi izrabljivanje. Rad kućanice je neplaćeni ženski rad u društvu određenom novcem.'

'Pretpostavimo na trenutak da postoji takvo nešto kao doista slobodna odluka za život kućanice. Ima mladih i obrazovanih žena koje ponosno govore kako ima više smisla kuhati i baviti se djecom nego, primjerice, sjediti na nekom šalteru. No kuhanje i bavljenje djecom u našem se društvu ne plaća, to se odvaja iz plaće ili imetka nekog drugog. Iz ljubavi se živi za druge i u tome nalazi sreću i zadovoljstvo. Ima žena koje se ne osjećaju loše u ovisnosti i posrednom življenju. Ima žena koje kažu da nikakve ovisnosti i posrednosti nema, da su one gospodarice. Za većinu žena izbor bi ipak bio da mogu raditi za pristojnu plaću i da ima dovoljno vrtića i dovoljno ravnopravne podjele poslova', smatra Nadežda Čačinović, te kao najvažniju poruku knjige Betty Friedan izdvaja 'žensko pravo na sreću'.

Etnologinja Renata Jambrešić Kirin, autorica zanimljive knjige 'Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja', kaže da 'The Feminine Mystique' 'ne predstavlja samo razdjelnicu unutar feminističke povijesti jer pokreće drugi val feminizma, nego i okidač onog što će Gloria Steinem kasnije nazvati ’unutarnjom revolucijom’. Riječ je smjeloj sociopsihološkoj, kulturalnoj i medijskoj kritici diskursa ženstvenosti i diskursa kućevnosti koja će pobuditi mentalni otpor rigidnim društvenim sustavima i do kraja burnih 1960-ih godina preliti se u masovne studentske proteste. Treba imati na umu da bez obzira na ideološke, ekonomske i sociokulturne razlike između političkih blokova, tijekom 1950-ih i 1960-ih na Istoku i na Zapadu vlada ’demografski optimizam’ i trend repatrijarhalizacije, a konzumizam i reseksualizacija svakodnevnog života prate blokovsko nadmetanje oko poboljšanja životnog standarda tzv. običnih građana. Upravo je taj splet novih povijesnih okolnosti s brojnim protuslovljima, antagonističkim sukobima (od generacijskih do rasnih), neostvarenim građanskim slobodama te dominantnom heteroseksualnom normom, a ne tek 'isprazna egzistencija' sređene američke kućanice, ono što proizvodi ’neimenovani problem’ masovnog nezadovoljstva, frustracije i osjećaja neostvarenosti kod žena američke srednje klase čije uzroke Betty Friedan sjajno uočava i analizira.’

Jambrešić Kirin smatra da je ’osnovna teza knjige i danas je relevantna: žene, naime, mogu uspješnije riješiti nedoumice oko pluralnih ženskih identiteta, osobnog (ne)zadovoljstva i samoostvarenja ako se obrazuju i imaju profesionalnu karijeru, to jest rade smislen i zadovoljavajuće plaćen posao.’

Ipak, na Renatu Jambrešić Kirin knjiga ’The Feminine Mystique’ nije utjecala u osobnom smislu, te kaže da su njenoj emancipaciji 'kumovale neke druge izuzetne žene i feminističke teoretičarke, prije svega Lydija Sklevicky, Žarana Papić, Jelena Zuppa i Gordana Bosanac'. Najveća zamjerka djelu Betty Friedan iz današnje perspektive jest što ne reflektira ’opasnost od okcidentalizma i esencijalizacije bijele, klasno ujednačene i heteroseksualne ’tipične žene’ kojoj nije u interesu da gradi strateška savezništva s drugim opresiranim i marginaliziranim slojevima društva, to jest drugim takvim subjektima u transnacionalnom okviru’, smatra Jambrešić Kirin, ali i dodaje da je ’The Feminine Mystique’ u hrvatskom kontekstu i dalje vrlo aktualno štivo: ’Kako moramo nastaviti borbu protiv regresivnih društvenih pojava, poput suprotstavljanja seksualnom odgoju ili guranja žena u privatnu i kućevnu sferu, razložni argumenti te slikovita narativna etnografija Betty Friedan mogu nam pritom itekako pomoći.’