Najave zadnje premijere Splitskog ljeta, one 'Ribarskih svađa', obećavale su mnogo. Prije svega, novo čitanje tog klasičnog teksta te pomak od ustaljene slike Mediterana kao idilične Arkadije koju nastanjuju dobrodušni ljudi s viškom temperamenta. No umjesto toga, u najboljem slučaju, vidjeli smo neoklasičnu izvedbu s nekoliko sitnih intervencija.

Te suvremene intervencije u praksi su se svele na par naivnih songova, u tumačenju lika Krište (Zdeslav Čotić) te na nov, dopisani završetak umjesto Goldonijevog pomirljivog happy enda. Songovi, u kojima se stalno miješa domaći sa stranim jezicima, vjerojatno su tu da ilustriraju 'cimerfraj' kulturu jadranske obale, dok dramaturški obrat na kraju predstave, za koji je zaslužan Ivo Brešan, daje malo gorči ton cijeloj predstavi, no nedovoljan je za ikakvu katarzičnu preobrazbu.

Ostatak predstave, s tradicionalnim kostimima (Marija Žarak) i scenom (Vesna Režić) te vremešnim Tijardovićevim prijevodom, bio je na jasnoj liniji klasičnih uprizorenja.

Predstava je igrala u novom prostoru za kazalište, u Lučici u Spinutu. Prednost prostora je svakako autentičnost - ribari na pozornicu uistinu dolaze s mora, iskrcavaju se s brodova i donose ribu, dok kaštelanska obala daje odličnu, prirodnu dubinu sceni. No prostor se ipak pokazao više kao hendikep. Zbog blizine mora i okolne buke, glumci su primorani deklamirati svoj tekst na sav glas, a u svoj toj buci gube se mnoge izražajne nijanse u bazičnom naporu da ih publika jasno čuje.

'Ribarske svađe' je drama koju iznosi čitavi ansambl i koja nema klasičnog protagonista, a u svojim su se interpretacijama istakli Neno Srdelić u ulozi Parona Furte i Zdeslav Čotić u ulozi Krište.

'Ribarske svađe', zbog svoje prepoznatljivosti, klasičnih humornih situacija i dobro znanih motiva jamče uspjeh kod splitske publike, ali ta ista ne treba od nove postave očekivati nikakav značajni pomak od već ustaljenih interpretacija.