Očito je da nisu posrijedi nekakve zbirke s koca i konopca prikupljenih recepata te nevješto noveliranih, tek toliko da se prikrije prepisivanje. Naime, u nas je u posljednje doba došlo do metastazijskoga bujanja upravo takvih izdanja, a koja uglavnom potpisuju hrvatski quasi celebrityji i uopće iole pismeni javnici, a sve to kao da je postalo glavno pitanje prestiža, pa svatko od takvih, tko drži do sebe, naprosto mora izdati kuharicu. No, nasreću, nagrada o kojoj je ovdje riječ sasvim je ozbiljne prirode i provjereno nesumnjiva ugleda. Da je tome tako, potvrđuje činjenica da je u finale iste nagrade u kategoriji Magazini ušao i distingvirani časopis Iće & piće, dvomjesečnik za kulturu stola koji uređuje i sjajno fotografski samoprema Damir Fabijanić.

Lorgerova knjiga pak, iako ima rečeni gastronomijski naslov, više se odaziva na podnaslov. Jer riječ je tu ponajprije o tumačenju pomno izabranih glosa iz uglavnom pučkoga kužinavanja, kako se u Dalmaciji kaže za redovno i ustrajno iskušavanje kulinarskoga umijeća. Kako se u kužini zove ovo, kako ono, sadržano je u libru Srećka Lorgera. U drugom dijelu njegovih dalmatinski riči mnogo je i širokoj publici zanimljivo ispričanih zgoda, anegdota uz parićavanja u tećama i raminama, priča od lonca i poklopca, a nije nedostajalo sličnih etnografskih analiza iz svagdašnjice ni u prvome dijelu naslovljenom, dakako, 'Dalmatinske riči'. Jedan tipičan primjer kako autor osvježava precizna leksička tumačenja i relevantne etimologije, u natuknici je o fažolu iz Gaštronomije grišnoga fra Karla s Dubašnice na otoku Krku, što je za tisak priredio Branko Fučić, a u Lorgerovu opširnu citatu vrijedi istaknuti slijedeći fra Karlov savjet mlađem fratru o tome kako izbjeći posljedice vjetrova koje izazivaju grahorice pa kaže: 'Već moćniji od fažola je bob, a manje moćnija je leća, aš su naši stari pravjali da j' od fažola rit pištola, od boba lumbarda, a od leće rit krekeće. Ni lipo da drugi čuju tvoji vetri, pak se navadi krijanci da se svaki krat nakšješ kada med bratju, ali med svitovni judi vetar pustiš.'

No, šalu na stranu, kao i u prvom dijelu 'Riči', može se uočiti da je autor morao konzultirati svu silu dostupne postojeće literaturu o lokalnim govorima na raznim pismima, neodrediv broj rječnika i ostalih drugih izvora. Pronalazio je za područje gastronomije ponajviše romanizama, ali ima tu i turcizama, a ponajviše pak etimologijskih analiza ide iz staroslavenskoga, a vrsni poznavatelj i analizator dijalektalne leksike Lorger se kužini među svim tim pojmovima ponaša uvijek kao predan proučavatelj i smjeran poštovatelj činjeničnog stanja filoloških naslaga pa kaže: 'Sve je to je jena kužina!'. A to svu autorovu akribiju potkrepljuje ništa manje nego 32 stranice dodatka znanstvene aparature koja se sastoji od navedenih brojnih Kratica i znakova, Indeksa pojmova, Literature, Rječničke građe, Paljetkovani izvori i Kratica naziva edicijâ i periodike. Zadivljuje upravo da je svu tu literaturu autor morao barem konzultirati dok je nastajalo rečeno djelo.

Zanimljivo je i kako i kada je Srećko Lorger došao do svoje lajtmotiv teme o dalmatinskim ričima. Naime, valja svakako napomenuti da je on najveći dio dosadašnjega radnoga vijeka bio novinar Slobodne Dalmacije, ali tek je kao honorarni suradnik u istom dnevniku objavio čak cca 750 članaka pod egidom Dalmatinske riči. Manji dio tih natuknica znatno je proširen u objavljenim knjigama Dalmatinske riči i u nastavku o kojem je ovdje riječ. Radio je on i kao urednik u Nakladnom zavodu Marko Marulić, uređivao časopis Vidik, list Gdje i objavio nekoliko knjiga pjesama. Ali, Dalmatinske riči djela su koja čak i ne pripadaju književnosti u uobičajenu smislu te riječi, što se novinarima znalo i zna se omaknuti, nego riječ je tu o filološkoj znanosti, što je, malo je možda reći, veliko čudo u suvremenoj nam medijskoj zbilji kada uzmemo u obzir da se to djelo u nastanku pojavljivalo u dnevnom listu i to koliko puta.

Današnji, naime, svi proizvodi za masovnu medijsku uporabu sve više odmiču od same elementarne pismenosti i osnovnih pravila zanata, pa se, samo retorički, dakako, možemo upitati kako bi se to danas na novinskim stranicama mogao pojaviti takav kvalitativni eksces. Zbilja riječ je samo o već povijesnoj činjenici, danas čudu nad čudima. A za to se može zahvaliti ponajprije autorovoj stvaralačkoj disciplini i besprimjernoj upornosti te kulturološkoj spremnosti nekadašnje Slobodne Dalmacije da objavljivanjem omogući održanje toga zbilja neobičnoga znanstveničkoga poduhvata. Što je navelo tadašnje urednike da objave toliki broj članaka koji se bave nečim tako dalekim od uobičajene komercijalne trke za senzacijom? Nije valjda samo taj pridjev u naslovu rubrike, a onda i knjige. Autoru ovoga prikaza, čini se, naime, da je jednostavno bilo dobâ kada se s pravom nije podcjenjivalo svekoliko čitateljstvo i kad se nije nudilo samo crnokronikaški glamour.

Bilo je to, uostalom, u doba kada je Slobodna Dalmacija imala najbolji tjedni prilog iz kulture u ovome dijelu svijeta - Forum. Sve u svemu da nije bilo te sinergije Lorgera i tadašnjih urednika Slobodne teško da bismo dobili ovako vrijedne i zanimljive knjige znanstveničkoga kalibra. U analizama pojedinih glosa Lorger uzima i primjere iz suvremenoga urbanoga štiva, posebice kada je posrijedi prožimanje novinskoga i književnoga izraza kao u Miljenka Smoje, pa tako nalazimo sljedeći citat koji problematizira pijat (ili pjat): 'Žena je očistila škarpune i sa pijaton isprid sebe gre ka da nosi sveto otajstvo. Mir. Samo bori drću. Iza kamene ribarske kuće isprid koje sidin dopre mi novi zvuk: žlica je takla lateni pijat. Po ritmu te mužike, žlice i pijata, znan ča se događa u kužini (Dnevnik).'

Valja još zabilježiti da, s obzirom na to da je hrvatski standardni leksik izrazito kontinentalne provenijencije te s obzirom na to da golem leksički fond hrvatskih maritimizama uopće nije ušao u korpus hrvatskoga standardnog leksika, knjige Dalmatinske riči nezaobilazan su prinos koji obogaćuje hrvatski leksički fond riječima od kojih mnoge ne bi smjele biti tretirane kao regionalizmi jer nemaju alternative.

Riječ je o Lorgerovu životnome projektu, pa dakle i nedovršivu djelu koje će on, sva je prilika, dopunjavati novim tematskim krugovima, tj. nastavcima Dalmatinskih riči.