Felícito bi po ukusu većine modernističkih i postmodernističkih prozaika bio antijunak, 'običan čovjek', pomalo smiješan, sitan poduzetnik, sličan onim trgovcima u usponu u loše skrojenim odjelima o kojima su maestralno pisali realisti. Naizgled, on nije ni po čemu izuzetan: nije revolucionar (koji je u prozi nasljednik epskih junaka) ni neshvaćen umjetnik ni dekadent ili pervertit, a ni pojedinac s egzistencijalnom mučninom ili velik politički idealist. Njegova je izuzetnost sažeta u toj rečenici koju mu je otac uputio prije smrti. Taj je savjet njegov životni putokaz pa ga odluči slijediti i u trenutku kada dobije ucjenjivačko pismo u kojem nepoznat netko, potpisan crtežom pauka, zatraži od njega svotu novca koju bez pogovora plaćaju svi gradski poduzetnici. Felícito odbija i čvrsto ustraje u svom otporu pa se čak s ucjenjivačima razračunava putem novina, sve dok policija ne otkrije njihove identitete.

Drugi 'junak iz sjene' je poznati Llosin lik: Rigoberto, po nekim kritičarima i piščev alter ego te glavni junak njegova romana 'Don Rigobertove bilježnice'. Premda su opsesija europskom umjetnosti i erotikom, hedonizam te posvećenost lijepome i u ovom romanu njegove nosive karakteristike, uloga mu je sada drukčija. Izuzetnost Rigoberta nije u njegovoj načitanosti, senzibilitetu i osjećaju za umjetnost, nego također u njegovu otporu pritiscima, ustrajnosti i etičnosti u slučaju kada ga njegov šef i prijatelj zamoli da mu bude kum na vjenčanju s mnogo mlađom ženom. Na svoj je 'običan' način izuzetan i šef Ismael Carrera koji ne mari za društvene konvencije i ženidbom se osvećuje svojim sinovima.

Strategije malih otpora

Llosa umješno gradi paralelno dva svijeta: Felícitov u Piuri i Rogobertov u Limi koji se na kraju romana povežu preko dva dobro karakterizirana ženska lika. U tim dvjema 'običnim' pričama, u nasilnosti moćnika i otporu 'malih junaka' koji ne stupaju po pozornici velike povijesti reflektiraju se, jasno, opći društveni simptomi i osjećanja našega doba. Felícitov revolt i borba s ucjenjivačima koji će ga zamalo stajati života i tvrdoglavost Rigoberta koji, iako pred mirovinom, pokazuje vitalizam i razložnost, primjeri su malih svakodnevnih 'strategija otpora' (Michel de Certeau) pritiscima društva. Moć i mogućnost djelovanja nisu privilegije heroja niti se one iskazuju samo na bojištima. 'Obični ljudi' imaju herkulovsku snagu kojom mogu dobiti mnoge svakodnevne bitke, ali ostaje pitanje zašto se ta snaga rijetko koristi i zašto su predaja bez borbe, konformizam i prilagođavanje konvencijama toliko ukorijenjeni.

Društvene anomalije poput raširenog kriminala, reketa, nasilja, pohlepe, prijevare itsl. koje vladaju u Peruu kao i u većini današnjih zemalja jednim su dijelom rezultati gospodarskog rasta i ekonomskog prosperiteta. Jedno ide, ruku pod ruku, s drugim pa je, u osnovi prosvjetiteljska, ideja o neprekidnom društvenom napretku zapravo svojevrsna klopka bez izlaza. Na to upućuje i tvrdnja policijskog inspektora iz romana da iznuđivanja novca nije bilo dok je Piura bio mali grad, već se ono pojavilo s njegovim razvojem i ubrzanim bogaćenjem.

Sloboda i represija

U Junaku iz sjene tako variraju ključni Llosini motivi i dileme te se iznova unutar romana raspoznaju određene idejne tendencije, interes za političko – ne nužno i politiku – i za mogućnosti djelovanja pojedinca. Ako bismo sveli Llosine fiktivne jednadžbe iz njegovih prošlih petnaestak romana na neki zajednički nazivnik, onda bi to bilo upravo propitivanje odnosa moći između pojedinca i društva. Njegovo je pisanje redovito usmjereno na afirmaciju individualizma i ostvarenje osobnih sloboda kontra režima, diktatura i nedemokratskih vlasti ili pak kontra kolektivizma, društvenih dogmi i prisila.

No, Llosa je izvanredan pripovjedač koji ideje i društvenu kritiku s lakoćom uklapa u siže i kroz suodnose likova, narativna skretanja i složene motive postupno, kako roman odmiče, stvara određena značenja. Priča i pripovijedanje u prvome su planu i u Junaku iz sjene, a kompleksan odnos pojedinca prema društvu i problematika individualnoga otpora izranjaju iz konkretne, vješto vođene naracije.

Roman, pak, započinje kao krimić ili detektivski roman pa se uvode elementi fantastike (tajanstveni lik koji se ukazuje Rigobertovu sinu), ljubića (Felícitov odnos s ljubavnicom) i erotike (Rigoberto i njegova žena), a autor nastoji sa što više detalja obuhvatiti pozadinu i prikazati panoramu latinskoameričkih gradova: ulice, atmosferu, trgovine, miješanje staroga (praznovjerje) i novoga (ekonomija). Opažaju se – za Llosu karakteristični – prepletanje sentimentalnosti i kritike, melodramskoga i političkoga te humor koji ne prelazi u sarkazam, nego ima obnavljajući karakter.

Nedostižno Jarčevo slavlje

Nakon prošlog romana 'San jednog Kelta' posvećena irskom aktivistu u borbi protiv genocida belgijskog kralja Leopolda nad stanovništvom Konga, Llosa se s 'Junakom u sjeni' iznova vratio južnoameričkim prostorima i temama. U pozadini zbivanja jasno se nazire peruansko miješano društvo, njegov kulturni amalgam domorodačkoga, indijanskoga i kolonijalnoga, velike društvene i klasne razlike te spoj tradicionalnih vrijednosti, ekonomskog napretka i globalizacije.

No, unatoč Llosinu pripovjedačkom umijeću, zanimljivosti tema i korektnosti izvedbe, Junak u sjeni ne može se mjeriti s njegovim prvorazrednim djelima, npr. zadivljujućim 'Jarčevim slavljem' ili vibrantnom 'Tetkom Julijom i piskaralom'. Vidljivo je, naime, da konce ovoga romana poteže sjajan pisac, ali on ne uspijeva više doseći onu razinu kompleksnosti, autentičnosti, stilske i pripovjedačke virtuoznosti iz njegovih ranijih remek-djela.

Od marksizma do liberalizma

Vratimo se još kratko na Llosinu kritiku društva i promjena koje je u južnoameričkim zemljama izazvao novi ekonomski poredak sa svojim prioritetima neprekidna rasta i bogaćenja. Te su ekonomske i gospodarske transformacije izazivale i porast društvene nejednakosti, novu eksploataciju, osiromašenje, korupciju i kriminal.
Zanimljivo je taj značenjski kompleks romana promotriti u kontekstu Llosina političko-društvenog aktivizma i životnog puta od komunista i marksista do uvjerenog liberala. Kao student Llosa je poput mnogih sunarodnjaka bio oduševljen komunizmom, Kubanskom revolucijom i idejama o društvenoj jednakosti, da bi se nakon posjeta Kubi, prilikom kojeg ga je zapanjila Castrova brutalnost prema homoseksualcima, te osobito nakon posjeta Sovjetskom Savezu, sasvim razočarao u komunizam.

Dogmatizam, etatizam, ograničena vizura partijskih čelnika, kolektivni duh, nesloboda, sovjetski i kubanski teror bili su presudni za njegovo obraćenje, kako sam objašnjava u poznatom predavanju 'A Personal Journey: From Marxism to Liberalism' iz 2013. godine. Llosa je zatim otkrio – najviše preko literature – drukčije ideje i postao s vremenom velik zagovornik liberalne demokracije i tržišne ekonomije, podrazumijevajući da su im svojstvene tolerancija i zaštita ljudskih prava i sloboda.

No, spomenute društvene anomalije kojima otpor pružaju njegovi 'junaci iz sjene' zapravo su proizvodi iste liberalne demokracije za koju se u stvarnosti pisac zdušno zalaže. Uz to, u ovom i nekim drugim njegovim romanima veliku važnost imaju briga za socijalnu jednakost, ravnopravnost i međuklasnu solidarnost, a sve to nisu nosive ideje neoliberalizma. Ne znam je li Llosa svjestan nesklada između svojih uvjerenja i svoje proze, kako tumači neoliberalne bolesti današnjice i pokazatelje o neodrživosti takva sustava te je li južnoamerička optika zbog različita povijesnog iskustva bitno drukčija negoli europska. Sudeći po romanima, on i dalje traga za socijalnom pravdom i otvorenim društvom slobode, a nosiva rečenica 'nikad nikomu ne dopusti da te gazi' čita se i kao poziv na otpor današnjem vladajućem poretku.

Mario Vargas Llosa: Junak iz sjene, prev. Divna Ćurić, Vuković i Runjić, Zagreb, 2016.