Otto i Elise Hampel nisu bili veliki intelektualci niti su bili naročito politički nabrijani, nego tek običan radnički bračni par iz siromašnijeg dijela Berlina. Stanovali su u Amsterdamer Strasse 10 i živjeli svoj mali, neprimjetni život, bez obzira na političke mijene i ratni vihor, započet 1. ožujka 1939, Njemačkom invazijom Poljske. No, sljedeće godine u borbama je, kao pripadnik njemačke vojske, poginuo je Eliesein brat, i tada bračni par Hampel počinje razmišljati o tome u kakvom društvu žive. Ono što vide oko sebe ni najmanje im se ne sviđa: jednoumlje, neograničeno obožavanje Adolfa Hitlera, teror tajne policije i potpuna pokornost svih građana Njemačke nacističkom režimu.

Hampeli se odlučuju pobuniti, na jedini način na koji znaju, s obzirom na to da su u potpunom nacističkom okruženju u samom centru Trećeg Reicha: počinju dijeliti i slati razglednice u kojima pozivaju na borbu protiv Hitlera. Čak 200 ovih karti su Hampelovi u sljedeće dvije godine distribuirali, uz veliki osobni rizik, diljem Berlina, uz poruke poput 'Dolje Hitlerova vlada' i 'Suprotstavimo se njemačkoj ratnoj mašini'. Hampeli su se, iz pozicije usamljenih očajnika, nadali da će tako dati do znanja i mogućim istomišljenicima da nisu sami te možda s vremenom ohrabriti ljude na slične akcije, ali su se, nažalost, gorko prevarili. Naime, većina razglednica s pozivima na pobunu odmah je završavala na policiji, čim bi bila pronađena. Ljudi se uopće nisu usudili učiniti išta drugo, nego prijaviti subverzivne razglednice, čije poruke su im se činile zastrašujućima.

Takvog mentaliteta bila je i stanovita gospođa Waschke, koja je Elise i Otta Hampel prijavila policiji 1943. Primijetila je bračni par dok su ostavljali svoje revolucionarne razglednice dijelili u Eisenacher Strasse. To su bile ujedno i posljednje antinacistički leci koje su Hampelovi ubrzo uhapšeni i smaknuti. Gospođa Waschke je pak tek nakon kraja Drugog svjetskog rata saznala da je svojim cinkarenjem poslala bračni par Hampel u smrt, zbog čega je osuđena na dvije godine zatvora. Doživila je i moždani udar, navodno zbog neizdržive grižnje savjesti.

No, to nije ni približno kraj nevjerojatne priče o Hampelovima, čiji je policijski dosje 1946. slučajno dospio u ruke njemačkog pisca Hansa Fallade. Pravim imenom Rudolf Wilhelm Friedrich Dietzen, Fallada je bio dugogodišnji ovisnik o morfiju i alkoholu, frustrirani homoseksualac i polupropali pisac, razmetni sin uglednog njemačkog suca. Kao mladić je sa svojim tadašnjim ljubavnikom dogovorio zajednički suicid, koji je završio tako što je Fallada svojeg dečka pogodio, a sam bio promašen te je – na svoju vječnu nesreću – preživio taj melodramatični aranžman. Zato je završio na psihijatriji, a i godinama kasnije se liječio zbog psihičke nestabilnosti koju je pokušavao kontrolirati opijatima. Jedini književni uspjeh mu je bio roman iz 1932, 'Mali čovječe, što sad?', zbog kojeg je Fallada upao u nemilost nacista. Nakon Hitlerovog dolaska na vlast kratko je bio zatvoren, a ostatak najgoreg perioda njemačke povijesti proveo je zatvoren u obiteljsku kuću.

Tragična i herojska sudbina Elise i Otta Hangel potaknula je Falladu da napiše još jedno djelo, te je pred kraj 1946, u Berlinu koji se gušio u vlastitim ruševinama, nastao roman 'Svatko umire sam'. Fallada ga je napisao u transu, u četrnaest dana ludog napadaja pisanja, pa je prva verzija imala čak 800 kucanih stranica, što je kasnije skraćeno. Ipak, autor Hans Fallada nije dočekao doživjeti uspjeh svojeg romana, s obzirom da je preminuo 5. veljače 1947. 'Svatko umire sam' je bio vrlo popularan u njemačkom govornom području, a po mišljenju Prima Levija, pisca koji je preživio Auschwitz, riječ je o najboljem proznom djelu o njemačkom otporu Hitleru i njegovoj vlasti.

Hans Fallada je Hampele preimenovao u Quangel, te je usput dao i detaljnu i upečatljivu sliku nacističkog Berlina, opisujući plesne zabave na kojima su dominirali arijevci, ponašanje ljudi koji su bili dio represivnog sustava nacista, kao i strah i zadojenost običnih ljudi, od kojih su se mnogi srcem i dušom identificirali s nacističkom ideologijom.

Roman 'Svatko umire sam' je tijekom desetljeća pao u zaborav, sve dok prije nekoliko godina nije otkriven prvo u Francuskoj, a onda i u Velikoj Britaniji. Prvi prijevod Falladinog romana na engleski tako se prodao u odličnih 300 tisuća primjeraka, a sada se spominje i filmska verzija.

Ipak, jednoga nema ni u knjizi, a vjerojatno neće biti ni u filmu, naročito ako bude holivudski: Elise i Otto Hangel su prije izvršenja smrtne kazne - nakon mjeseci mučenja i psihičkog terora te brzinskog i unaprijed odlučenog suđenja – jednostavno popustili i počeli se međusobno optuživati. U pokušaju da nekako spase vlastite živote, Elise i Otto su uperili prst jedno u drugo, ali Gestapo nije bio zainteresiran. Pogubljeni su u travnju 1943.