Pametno je to zamislio Robert Perišić, ili možda njegov nakladnik Profil. Nova Perišićeva knjiga 'Uvod u smiješni ples' nosi misteriozan podnaslov 'autofabule', što bi možda trebala biti kakva-takva žanrovska odrednica osam tekstova koji su u knjizi sakupljeni. Sudeći po onome što se u 'Uvodu u smiješni ples' može pročitati, autofabule su kombinacija autobiografske proze i eseja, ponekad s elementima putopisa, no one su ujedno i zamka za kritičara koji će se uplesti u pokušaj raščlanjivanja svih poetičkih i, naravno, autopoetičkih aspekata ove Perišićeve knjige.

Autofabule sugeriraju da se prvo zapitati treba 'kako je to pisac rekao', a ne standardno 'što je pisac htio reći', iako potonje nudi više inetrpretacijskog mesa. Ipak, prije nego se usmjerimo na to, svakako treba reći da u 'Uvodu za smiješni ples' autor predstavlja prijemčivu kolekciju tekstova, čija formalna nedefiniranost samo doprinosi njihovoj uvjerljivosti. Paradoksalno, kada Perišić napomene da je prethodno ispripovijedanu anegdotu, sa svim njenim ljudskim i društvenim implikacijima, izmislio kako bi podebljao tezu teksta, on time ubija dvije muhe jednim udarcem. Dokazuje svoj poetički stav da je manje-više sve napisano fikcija, možda ponajviše kada je zasnovano na osobnom iskustvu, te se štiti od kritike da je 'on sve to izmislio'. Pa naravno da jest, to je ono što pisci otprilike i čine.

Da, pametno je to Perišić osmislio, no namigivanje autofabulama ne bi bilo ni približno uspješno da se 'Uvod u smiješni ples' sastoji od površnih, loših tekstova. Baš suprotno, pola njih su vrhunski eseji, a druga polovica sadrži odlične dijelove koji se na kraju ne spoje u kompaktne cjeline. Perišić knjigu otvara pričom o dalmatinskim galebovima 'Jedno mlado ljeto', ispunjajući je i s nekoliko skoro filmskih scena: mladića koji hita na motoru ili ljubavnog klinča čiju potpunu realizaciju onemogući izostanak erekcije. Autor očito ima namjeru razotkriti hvalisanje dalmatinskog mačo muškarca, a kako i sam njeguje frajerski imidž (odnosno, kako bi Perišić rekao: nije da se pravim, ja sam takav), onda je sve to mnogo razornije nego kada se na istu stvar žali gorljiva feministkinja.

Zapravo, Perišić je u 'Uvodu u smiješni ples' odlučio srušiti nekoliko balkanskih muških mitova, pa nakon što u prvom tekstu suoči galebarski testosteron s realnošću pubertetske nervoze, drugi se bavi iskustvom služenja vojnog roka. To je onaj period, barem za vrijeme SFRJ, u kojem su dječaci postajali muškarci, što se redovito ponavljalo u svakoj prilici, često uz prigodno pokazivanje mišica s tetoviranim datumom odlaska u JNA. Perišić s tim pristupom dijeli samo isticanje datuma (bilo je to 16. rujna 1987), da bi nakon toga krenuo u seriju invektiva protiv svega militarističkog. Muškarac koji je to učio na služenju vojnog roka, smatra pisac, ili je namjerno zaboravio sve najgore iz tog perioda ili je naučio pogrešno. Vojni rok u tekstu 'Evo da vam se javin sa par riči' nije slavni period odrastanja, nego mjeseci poniženja, torture, dernjave, besmislenih kazni i dehumanizacije, urezan u sjećanje kao trauma.

Vrhunac knjige su pak tri teksta koja se, iz različitih perspektiva, bave Zagrebom. Posljednji od njih je 'Fatamorgana iz kafića', koji zatvara 'Uvod u smiješni ples', a u kojem Perišić piše o svojim iskustvima iz kafića, te definiranim i nedefiniranim ritualima koji prate večernje izlaske na alternativna kul mjesta u metropoli. Ulazeći na teritorij koji je detaljno istražio Dalibor Šimpraga u 'Kavicama Andreja Puplina' (na koje se Perišić u drugom tekstu eksplicitno poziva), Perišić svojom literarnom obradom želi ukazati da i ti dijelovi egzistencije zaslužuju kritičku pažnju, a ne samo tzv. velike teme. Uostalom, iz kafića i noćnih pijanki izašlo je više važnih stvari za jedno društvo nego sa sjednica Sabora.

Mnogo važnoga za Zagreb došlo je iz Dalmacije, s čime se fetivi purgeri vjerojatno složiti neće. Iskustvima Dalmatinca u Zagrebu autor se posvećuje u 'Slikama dolaska s mora', a posredno i u 'Čovjeku s oglasnikom', duhovitoj priči o mukama zagrebačkih podstanara. Perišić raščlanjuje dalmatinski mentalitet i njegovo trenje sa zagrebačkim, pozivajući se naravno i na vlastite početke u glavnom gradu.

Jedino što u 'Slikama dolaska s mora' nedostaje jest seciranje druge, zagrebačke strane, što je i tema za neki novi, poseban tekst, u kojem bi se autofabuliralo o nemogućnosti Zagreba da se odmakne od svojeg kaj-mentaliteta i konačno naraste u veliki i važan grad, ne samo za Dalmatince koji spas od malomišćanskog terora traže u njemu.

'Uvod u smiješni ples' sadrži i tri teksta o stranim lokacijama, konkretno Gruziji, Cannesu i Tokiju, u kojima Perišić piše o vlastitim putovanjima. Iako je i u njima Perišić jak u indikativnim detaljima i opisima, gubi se u nategnutim paralelama i tonu srednjostrujaške putopisne publicistike. Neki od tih tekstova su već bili objavljeni u raznim časopisima, te baš tako i izgledaju, kao proizvod intelektualnog napora 'izazvanog' kombinacijom redakcijskog roka i honorara, a ne slobodne inspiracije. Ima u njima zabavnih momenata, poput neskladnog spoja međunarodne književno-simpozijske ekipe i lokalnih gruzijskih mafijaša, ili dezorijentacije koju kod nespremnih Europljanja izaziva fantazmagorična japanska urbanost.

Možda najvažnije što 'Uvod u smiješni ples' pokazuje jest činjenica da je Zagreb u Robertu Perišiću našao pronicljivog kroničara, daleko od populističke glorifikacije bolje prošlosti u stilu Zvonimira Milčeca. Mijene (malo)građanske biti glavnog grada Hrvatske su već duže vremena sporedna tema u domaćoj književnosti, bez obzira na pregršt ispisane urbane proze, pa ovim tekstovima Perišić podsjeća da su 'dotepenci' oni koji Zagreb već desetljećima drže na životu.