Otprilike polovica kluba bila je ispunjena već u 20.45, kad je večer otvorila Karen Elson. Ova jarko riđokosa britanska manekenka, koja je već na 18. rođendan osvanula na naslovnici Voguea, već petnaest godina paralelno pliva i u glazbenim vodama. Pjevala je s likovima poput Roberta Planta i Jacka Whitea, koji joj je producirao prvi album (bili su tada i u braku), dok je za svoj drugi album 'Double Roses' iskoristila producentske usluge još jednog aktualnog rock frajera – Father Johna Mistyja. Ipak, njezin zavodljiv glas, smješten negdje između leleka Jenny Lewis i šapta Charlotte Gainsborough, zaslužio je raskošniju pratnju od elegičnog trojca harfa-violina-bespotrebna električna gitara, čvrsto ukorijenjenog u komorni britanski folk.

U svijet Ryana Adamsa počeo nas je uvoditi već soundtrack za postavljanje scenske opreme, iz kojega su prašili omiljeni mu prvoborci metala: Dio, Judas Priest, Metallica, pa čak i Skid Row. Potom je šefica scene putem razglasa podsjetila publiku da Ryan pati od Meniereove bolesti, oboljenja unutrašnjeg uha koje može izazvati napadaje ukoliko ga netko fotografira s uključenim blicom, te najavila da bi, u tom slučaju, koncert mogao biti prekinut. Iako fanovi znaju da je Adams u toj mjeri osjetljiv oko Menierea da izdvaja i donacije kolegama koji pate od ove bolesti, pojedine posjetitelje koncerta nikako se nije dalo disciplinirati. Na jednog od njih Ryan je tijekom koncerta pokazao prstom, obećao kako će mu mobitel s blicom zabiti u analni otvor te priprijetio odlaskom s pozornice.

Srećom, to se nije dogodilo, jer da jest, upropastilo bi nam, uz nastup Wilca na Velesajmu, ponajbolji rock koncert u Zagrebu u ovom desetljeću. Sve je naime sinoć bilo kako treba. Pomno aranžirana pozornica, dekorirana starim televizorima i smiješnim plišanim tigrovima, obojana u nježne, prigušene rasvjetne tonove, namirisana bukeom finske saune i okupana slojevima scenskog dima. Fantastičan, u Tvornici rijetko doživljen zvuk, sa zasluženo istaknutim, kristalno čistim Ryanovim vokalom u prvom planu i starinski nježnim bendom u pozadini, koji miluje razglas kao Traveling Wilburys dotaknuti čarobnom rukom Jeffa Lynnea. I konačno, sama svirka, podjednako virtuozna koliko i suptilna, podjednako sjetna koliko i duhovita, podjednako spaljena koliko i veličanstvena.

Jedino što će Ryanu mnogi zamjeriti je to što je sa set liste iscijedio 'Do You Still Love Me', uvodni biser s aktualnog albuma 'Prisoner', kojim već mjesecima otvara koncerte. Sinoć ga je smijenio podjednako radiofonični klasik 'Gimme Something Good' slijepljen sa 'Stay With Me', a ekstatični trenuci su se nastavili nizati kao na traci. Izdvojimo tek ogoljenu rokersku verziju 'Doomsday', prekrasnu, zborno otpjevanu 'When The Stars Go Blue' sa šetnjom kroz svemir na televizorima, suludi psihodelični jam koloplet 'Magnolia Mountain/Cold Roses/Invisible Riverside/Dirty Rain' (kako je rekao Ryan, 'ako dosad niste bili napušeni, sad jeste'), razvaljena 'Let It Ride' sa samim Vragom na defu i hitoidni, dimom obavijeni završetak koncerta triptihom 'New York, New York', 'Shakedown on 9th Street' i 'Come Pick Me Up'.

Koncert Ryana Adamsa fantastičan je kraj jednog od uzbudljivijih mjeseci zagrebačke koncertne ponude, koja je donijela za svakog ponešto – od klupskih trijumfa Death Grips i Warpainta, preko festivalskih spektakla Arcade Fire i Kings of Leon, do energetskih bombi Mastodona i Prophets of Ragea. No superiorna kvaliteta koju su demonstrirali Ryan Adams i njegov bend dolaze s drugog glazbenog planeta, onog zbog kojeg smo dosad morali putovati nekoliko stotina kilometara u 'staru' Europu, kojoj smo se ove godine, izgleda, konačno koncertno približili.