U toj predstavi u trajanju od pedesetak minuta ponovno smo vidjeli svestranog i nepredvidivog glumca koji fizički zahtjevnu i dinamičnu ulogu izvodi maestralnom lakoćom. U monodrami koja je po strukturi hibrid crtanog filma i slapstick burleske iz vremena nijemog filma, minimalističkim scenskim i svjetlosnim intervencijama postignut je maksimalni efekt.

Gotovo bez izgovorenih konkretnih riječi, glazbom, pokretom, zvukovima i onomatopejom glumac nas vodi kroz svoj tijek misli i dijela u bolno predvidivoj svakodnevnici i balansira između otuđenosti, depresije i urnebesne komedije. Vukmirica, sklon improvizaciji, lako je skrenuo iz tih sfera do romantičnog mediteranskog ugođaja koji se dobro poklopio s ambijentom antičkih podruma. Iz svakog pokreta, zvuka i geste vidjela se istinska usredotočenost i inteligentno promišljanje o svakom detalju nastupa.

Od ono malo izgovorenih riječi treba izdvojiti citat koji je izrečen u trenutku kad se glavni glumac osvrnuo na vijesti i politiku, a glasi: 'Ja sad idem' i time se jasno referirao na svog bivšeg kolegu, teatrologa i počasnog predsjednika HDZ-a.