U napuštenoj zgradi tvrtke Dalmacijavino otvorena je grupna izložba autora u sklopu tribine Mreža solidarnosti. Tribina je održana u krugu bivšeg pogona i na njoj su sudjelovali radnici tvrtki Dalmacijavino, Uzor, Adriachem i Jadrankamen te pripadnici kulturne scene i nevladinih organizacija
Tridesetak autora je izložilo svoje radove u potpuno devastiranoj tvornici Dalmacijavino iz koje su preseljeni pogoni prije više od pola godine. Impresivna je zgrada, sagrađena 1959. remek-djelo industrijske arhitekture moderne u Splitu, a projektant je bio Stanko Fabris. I danas potpuno zapuštena zgrada, prepuna smeća, ostavlja snažan utisak na promatrača jednostavnim linijama, te likovnom i arhitektonskom jasnoćom. Kompleks tvornice, zajedno as svjetionikom na Katalinića Brigu, već desetljećima je prepoznatljiva vizura Splita.
Sudbina objekta, kao i same tvrtke Dalmacijavino potpuno je neizvjesna pa je i ova izložba prilika da se upozori na potrebu uvažavanja suvremene arhitektonske baštine u Splitu. Izložba u devastiranom skladišnom prostoru, koji je izgrađen tih uz južnu hrid gradske luke, a koju je Fabris izvanredno uklopio u arhitekturu, u osnovi je zanimljiva politička refleksija na posljednja događanja u Splitu i Dalmaciji.
Izložba je i logičan nastavak političkog skupa koji su organizirali radnici, pripadnici nezavisne scene i lokalni simpatizeri anarhističkih ideja. Na skupu su bili i sindikalni predstavnici Lukica Bucat i Tonči Drpić koji su posljednje vrijeme u prvom planu borbe za radnička prava. Tribinu je vodio Antej Jelenić, i bili smo u prilici čuti dojmljive iskaze radnica i radnika tvrtki koje su u stečaju.
Na samom ulazu u izložbeni prostor, uz logotip Dalmacijavina istaknut je natpis da se ulazi na svoju odgovornost. I zaista, izložba je hibrid ready-made arta s izlošcima autora, u dokumentarno autentičnom devastiranom skladišta s ostacima ambalaže, paleta i skladišne opreme te uništenih instalacija, razbijenih prozora i rupa u podu. U tom apokaliptičnom ambijentu smjenjuju se uspješne i manje uspješne likovne intervencije, instalacije i koncepti. Najdojmljiviji su ironični odmaci s portretom Miše Kovača ili reciklirani politički pamfleti, parole i medijske objave.
U kontekstu totalnog realiteta destrukcije i raspada, zapravo nema mjesta uobičajenoj izložbenoj estetici i sve je podređeno aktivizmu i pobuni. U takvom ambijentu realno ni nema mjesta za ironiju i subverziju, nego samo za poziv na otpor, u krajnjem obliku na borbu i nasilje u konceptu punjenja boca Pipija molotovljevim koktelom.
Nastavak tribine koja poziva na direktnu demokraciju i održava se pod velikim natpisom 'No pasaran' nastavlja se u subotu, a tema će biti radnička solidarnost. Odaziv na tribinu i izložbu je bio iznenađujući i zaključak je da se u Splitu polako stvara kritična masa koja će u budućnosti sasvim sigurno postati politički i društveni faktor koji će se morati uvažiti.