Senka Bulić prvenstveno je glumica, spomenimo samu neke od zadnjih predstava kao što u 'Dama s kamelijama', 'Dream of Life' i 'Thelma & Louise', no prije nekoliko je godina s velikom strašću vodila Scenu Gorica, napravivši od nje vrlo uzbudljivo kazalište. Također, potvrdila se i kao redateljica brojnim predstavama u produkciji vlastitog kazališta Hotel Bulić, koje je prošle godine prema glasovanju čitatelja portala teatar.hr proglašeno najboljim nezavisnim kazalištem, a predstava 'Dream of life', u kojoj Senka Bulić maestralno utjelovljuje rock ikonu Patti Smith, najboljom predstavom.

Praizvedba predstave 'Živjet ćemo bolje' održat će se u subotu u ZKM-u, a u naslovnoj ulozi mlade majke Mare, koja nesretnim slučajem prignječi malo dijete u snu, gledat ćemo Natašu Dangubić, novu akviziciju tog kazališta, a u ostalim će se ulogama pojaviti Katarina Bistrović Darvaš, Stipe Kostanić, Filip Nola, Damir Šaban, Milivoj Beader, Barbara Prpić, Neda Arnerić te u maloj roli Damir Martinović Mrle.

Što vas je najviše privuklo u romanu Maje Hrgović 'Živjet ćemo bolje' da ste odlučili raditi predstavu po toj priči? Je li vas posebno privukao neki motiv, primjerice, majke koja je nehotice ubila vlastito dijete?

To je jedan u nizu motiva kojih je beskrajno mnogo u romanu. Strašno sam htjela postaviti sve do krajnosti dovedene, jedva podnošljive ljudske pokušaje za životom. Između njihove želje i pokušaja stvara se jedan svijet koji je najčešće teško podnošljiv, ali povremeno i divan na uvrnut, urnebesan način. Željela sam dobiti na sceni pretrpanu, gustu atmosferu romana. Osjetila sam da preko niza intimnih tragedija mogu ulaziti u šire probleme - roda, seksualnosti, rata, provincije, kopati po razbacanom materijalu što volim jer nisam sklona linearnosti i čvrstoj strukturi.

Jeste li radeći na predstavi surađivali s autoricom romana Majom Hrgović? Je li ona sugerirala neke ideje i slično ili vam je ostavila potpunu slobodu u postavljanju svog mračnog i zahtjevnog teksta na scenu?

S Majom sam se dogovorila da radi adaptaciju romana. Konzultirale smo se u toj fazi. Slična smo senzibiliteta, osjetila je na koji način to želim postavljati.

Vidite li hrvatsku stvarnost na sličan način kao i autorica romana ili ste optimističniji?

Sklona sam ulaziti u problematiku vrlo radikalno, bez umivanja. Zato me smetaju komentari da je radikalniji pristup traumatičnim temama pretjeran. Život je još teži i često nepodnošljiviji. S druge strane nisam od onih koji stalno u društvenim okolnostima traže alibije za svoje promašaje i ograničenja. Navikla sam da je krizno stanje trajno, morate sebi osigurati neke prostore za stvaranje unatoč svim nesklonim uvjetima.

Budući da ste Božić proveli s izbjeglicama iz Sirije, gledajući i slušajući njihove sudbine, jeste li možda pod tim dojmom ukorporirali neke motive u predstavu 'Živjet ćemo bolje'? Kako ste doživjeli te susrete?

Imala sam potrebu uključiti se, pomagati konkretno. To sam radila i u mnogim drugim situacijama koje su bile teške drugim ljudima, od rata u Hrvatskoj kad sam radila predstavu kojom smo obilazili izbjegličke kampove pa do raznih drugih vrsta podrške. Osjetim tada direktno sve dimenzije njihove nevolje, u medijskom posredovanju izostane mnogo toga. Lako nam se učini da smo zaštićeniji i da nije vjerojatno da ćemo se naći u sličnoj situaciji. Osjećam intenzivan strah da se sve može brzo urušiti i odvesti nas u neke mračnije scenarije.

Nakon ravnateljskog iskustva na Sceni Gorica, kada ste zbog političkih razloga smijenjeni, kako je tekla vaša profesionalna i umjetnička karijera? Jeste li 'slučaj Splitskog ljeta', kada su Splićani pisali peticiju protiv vas i kada ste ponovno smijenjeni s mjesta ravnateljice tog festivala, doživjeli kao osobni poraz?

Žao mi je, naravno, svih propuštenih prilika jer nisam tražila zbrinjavanje nego mogućnost da samo iz druge pozicije stvaram kazalište. Odlaskom iz Kazališta Trešnja, pa iz Gorice nisam imala rezervne pozicije na koje bih se vraćala. Pristala sam ući u rizik koji nosi i ta pozicija. Nisam prestajala raditi, producirala sam i režirala nekoliko projekata u vlastitoj umjetničkoj organizaciji kazalište Hotel Bulić. Svemu što radim pristupam ambiciozno, posvećeno pa nijedna od tih situacija koje spominjete nije me kreativno ugrožavala.

Smatrate li da je režiranje u proslavljenom ZKM-u bitan pomak odnosno zaokret u vašoj karijeri?

Suradnju sa ZKM-om smatram jako važnom zbog produkcijskih i umjetničkih razloga jer sam radila s divnim glumcima, a ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović omogućila mi je uvjete u kojima jedino i može nastati veliki projekt.

Koliko vas je odredila uloga rock pjesnikinje i beskompromisne buntovnice Patty Smith u predstavi 'Dream of Life', i osobno i kao glumicu? Smatrate li je svojim najvećim hitom? I koliko vam je važna subverzivnost u umjetničkom radu?

Tu ulogu jako volim. Predstava je nastala iz želje da se bavim ne samo Patti Smith nego i vremenom u kojem je stvarala, koje je stvorilo mnoge umjetnike, vrlo značajne za moje formiranje, od Morrisona, Warhola, Sheparda... Predstava je i svojevrsna posveta svima njima. Ali zanimalo me je i što je Patti danas, i kakva je danas moguća umjetnost. Nisam ulazila u ilustracije nego u svojevrsnu komunikaciju sa svim tim nasljeđem.

S obzirom na to da vodite nezavisno kazalište Hotel Bulić i stoga radite i kao menadžerica i producentica, kako ocjenjujete situaciju na nezavisnoj kazališnoj sceni i koje bi probleme trebalo hitno početi rješavati?

Situacija je konstantno nepovoljna iako se na nezavisnoj sceni događaju možda najzanimljiviji i najdinamičniji projekti. Situacija je teža ako se odlučite za istraživački proces, ako ne reproducirate nego ulazite u nove, radikalnije forme. Pokušavam opstati na način da ne ulazim u kompromise koji bi ugrozili moje razloge za bavljenjem kazalištem. Privilegija nezavisne pozicije je ta što možete raditi odabir koji onda umjetnički ne ograničava.

Postoji li način da se kultura i umjetnost odmaknu od politike i da se pojave mecene ili sponzori koji će podržati umjetnost u Hrvatskoj?

To je pitanje koje se mora rješavati na najvišoj razini, definiranjem olakšica za potencijalne sponzore. Očekivati da ćete nekoga senzibilizirati samo umjetničkom idejom nije realno. Za ljude iz poslovnog sektora moraju se stvoriti uvjeti u kojima će njihova odluka da u umjetnost ulože njima biti financijski mjerljiva. Posebna je odgovornost za stvaralaštvo na umjetnicima, a za stvaranje kompetentnih gledatelja i na obrazovnom sustavu. Ali to su sistemski problemi.