'Kao čovjek sam napravio mnoge greške u životu, ali jedna od najvećih to je što sam se pokušavao objašnjavati ljudima, prije svega objašnjavati im da su nešto laži. Možeš ponoviti tisuću puta da to nije istina i neće biti nikakve koristi. Bitno je da znam da nisam učinio ništa moralno upitno, da u demokratskim granicama imam pravo na svoje mišljenje, da mi se nešto sviđa ili ne sviđa. Od objašnjavanja nema ništa. Čovjeka samo hvata grč od toga', rekao je Rade Šerbedžija na pulskom Sa(n)jam knjige u Istri, na kojem je 6. prosinca gostovao u programu Doručak s autorom. 

U razgovoru s voditeljem programa Aljošom Pužarom govorio je o svojoj novoj autobiografskoj knjizi 'Poslije kiše', koju je pulskoj publici predstavio večer prije u prepunom Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja, u kojem se standardno održava 23. izdanje festivala Sa(n)jam knjige.

Na Doručku s autorom domaći filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik međunarodne reputacije osvrnuo se na poslijediplomski studij Gluma, mediji, kultura, koji godinama vodi u Rijeci.

Nezahvalnik kojemu je Hrvatska sve dala, a on se žali...

'Sedam sam godina u Rijeci i sedam godina pokušavamo dobiti prostor u kojemu moji studenti mogu normalno studirati. Trenutno radimo u malim sobama, u kojima je akustika - strašna. Mladi glumac od jeke ne može čuti samog sebe kako zvuči. Iako su mi sve to prijatelji, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel divan je čovjek, kao i Pero Lučin, rektor riječkog Sveučilišta, nikako da dobijemo odgovarajući prostor. Jer nema novca, ima prečih stvari od kulture, sveučilišta itd. I onda, umoran od svega toga, dajem intervju i na jedno od pitanja vezano uz studij u Rijeci kažem da sam umoran i da razmišljam da se možda vratim u Los Angeles. Odmah me sutradan dočeka priča kako sam nezahvalnik kojemu je Hrvatska sve dala, a on se žali. I kako to objasniti i čemu objašnjavati? Bolje ne', ispričao je Rade Šerbedžija na Doručku s autorom, dodajući da mu se, od svega čime se bavio u teatru, rad s mladima danas čini 'nekako najtočnijim'.

Za mladu generaciju koju podučava rekao je da je fantastična, ali da, unatoč talentiranosti, mnogi od njih imaju problema s govorom.

'Prema onome što zapažam već dug niz godina, gledajući naše predstave u Hrvatskoj, mladi katastrofalno govore. Djeca danas općenito katastrofalno govore, ne samo ona koja dolaze na glumačke akademije, nego se kod nas uopće slabo govori. Ti akcenti lete, zuje. Radije bih volio da nam je problem neprirodan glumački, povišen govor, nego ovo što imamo sad', rekao je Šerbedžija, otkrivši publici da je pisanje zapravo njegova prva i najveća strast.

Bio sam rekorder u vinkovačkoj knjižnici

'Kad sam se već bio malo proslavio, išli su raditi neki film o meni pa su posjetili i Vinkovce, a ja sam im rekao čime sam se bavio tamo u djetinjstvu i mladosti. Uz nogomet, koji sam obožavao, spomenuo sam knjigu, koja mi je bila najvažnija. Onda su posjetili tetku Ljubicu u gradskoj knjižnici, a ona im je rekla da sam ja rekorder, da bih pročitao svaki dan po jednu knjigu. Uz čitanje, obožavao sam pisanje i dobro su mi išle školske zadaće. Želja mi je u principu bila da studiram književnost i budem ne pisac, jer nisam vjerovao da bih to mogao biti, nego profesor književnosti. Kad sam upisao glumačku akademiju, razočarao sam se kad sam shvatio da se tu ništa ne uči, da samo glume. Pomislio sam - pa ja znam glumiti, treba mi nešto više. Onda sam Tonka Maroevića, koji me tada, malog Ličanina iz Vinkovaca vodio po Zagrebu i kultivirao, zamolio da zajedno učimo, da se spremim za prijemni na komparativnoj književnosti i povijesti umjetnosti. I jesmo, i upisao sam se', prisjetio se Šerbedžija, dodajući da na studiju književnosti nije dugo izdržao.

Kad sam postao poznat, bilo mi je neugodno dolaziti među studente

'Brzo sam postao popularan glumac pa mi je bilo neugodno dolaziti među studente, kao, zvijezda došla da sjedi s njima. Vjerujem da je isto tako neugodno i našoj predsjednici sjediti sa studentima, ali što se može, to je ta naša teškoća', zaključio je Rade Šerbedžija, istaknuvši i da je od svojih nekoliko dosad objavljenih pjesničkih zbirki (posljednja je 'Stranac' iz 2017.) zadovoljan jedino s 'Prijatelj ga kaže više ne poznaje'. U njoj su objavljene pjesme pisane od 1989. do 1996. u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Pragu, Bitoli, Moskvi, Provansi te uključuje 'Neću protiv druga svog'.

'Igor Mandić mi je za prve pjesme govorio da ih trebam štampati, a meni su se u prvoj zbirci svidjele svega dvije. Ali, eto, usudio sam se objaviti ih. Zapravo sam zadovoljan jedino s 'Prijatelj kaže' jer je postojao razlog zbog kojeg sam je pisao. Nešto je duboko prošlo kroz mene tih ratnih i predratnih godina i te su pjesme imale tu vrstu iskrenosti. A pjesnikom se inače ne zovem jer znam vrlo dobro da nisam dovoljno koncentriran na taj posao, ne pratim suvremenu poeziju. Druga je stvar pisanje knjige kakva je 'Poslije kiše', autobiografija. To spada u neku moju općenitu pismenost i u to da kao vješt dramaturg, uz pomoć sada moje Marine (Vujčić), a ranije moga Borislava, te epizode složim da ispadnu zanimljive kao svjedočanstvo vremena', rekao je Rade Šerbedžija za svoju drugu knjigu autobiografskih zapisa.

Prvu, 'Do posljednjeg daha', objavio je 2005., dok je živio u Americi, u kojoj je nakon svjetskog uspjeha filma Milča Mančevskog 'Prije kiše' dobivao uloge u filmovima P. Noycea, J. Wooa, S. Kubricka, C. Eastwooda i drugih poznatih američkih redatelja.

U knjizi 'Poslije kiše' Šerbedžija nastavlja tamo gdje je stao s prvom autobiografskom knjigom – pa pripovijeda o holivudskim ulogama i nemilosti američke filmske industrije, o planetarno popularnim zvijezdama s kojima je surađivao, ali i o 'malim', anonimnim ljudima s kojima ga je život spajao, o povratku u Hrvatsku te o događajima iz prošlosti i sadašnjosti koji su utjecali na njegovu sudbinu i umjetničku karijeru.

Na pitanje Aljoše Pužara na Doručku s autorom o tome kako mu je bilo prijeći u Hollywood i njegovu buku Rade Šerbedžija je rekao kako je sve to prije svega zanat.

'Za sve što dolazi iz Amerike kažemo da je Hollywood i pritom mislimo na jako uspješne filmove, ali ima tu svega, a prije svega se radi o zanatu s vlastitom dramaturgijom kojoj se moraju prilagoditi svi koji sudjeluju u tom zanatu. Nije film samo umjetnost, film je, doslovno, slika, pa može i treba biti i zabava. Može onda biti akcijski, pa gledaš akciju, može biti glup, pa gledaš gluposti i smiješ se, a može biti i skroz umjetnički, kakvi su filmovi Ingmara Bergmana ili Stanleyja Kubricka, ako govorimo o Hollywoodu. Ja sam film uvijek doživljavao tako, kao svašta, i igrao sam svašta, osim u limunadama', rekao je Šerbedžija, priznavši i to da u kazalištu nikad nije imao tremu u onom klasičnom smislu riječi.

Moja vrsta treme je alergija

'Ali se sjećam da sam prilikom proba za pojedine uloge, poput Peera Gynta, Richarda III. i pogotovo Hamleta, znao završavati u bolnici jer bih dobivao alergije, plikove, ne bih mogao disati ni spavati. Onda mi je Dino Radojević, s kojim sam radio Hamleta na Lovrijencu, preporučio da odem kod psihijatra i doktor mi je rekao da osjećam preveliku odgovornost, da od posla kojim se bavim samom sebi stavljam previše muke na pleća. Tada sam shvatio da je to moja vrsta treme. Ali to moraš imati i moraš biti iskren prema sebi. Ja znam točno oko kojih sam uloga bio nezadovoljan, u smislu da nisam ponudio ono što sam iskreno trebao jer jednostavno nisam bio stvoren za njih. Npr. Don Juan, prvi put, nisam bio stvoren za tu ulogu, mada 15 godina kasnije, kad sam ga opet igrao kod Ljubiše Ristića, rekli su da sam bio odličan', ispričao je Šerbedžija te se prisjetio i zgode s Perom Kvrgićem i jedne davne rasprave u kazališnom klubu oko toga što je talent.

'Tada sam bio mladi glumac i nisam se miješao u raspravu, samo sam ih slušao sa strane i sjećam se da je netko rekao da je talent Boris Buzančić, da ne treba ni pročitati tekst, odmah zna sve, da zna odglumiti i telefonski imenik. Pero je na to odgovorio kako Buzančić nije talent, na što se taj drugi zgrozio, da kako nije, pa vidi koje sve uloge radi. A onda je Pero rekao - e, ali nije to talent, on radi', ispričao je Šerbedžija te je među glumačkim uzorima, osim Kvrgića, spomenuo Fabijana Šovagovića, Miru Stupicu, Sonju Savić, Milenu Dravić, Zdravku Krstulović i Anu Karić.

Nestranački čovjek i uvjereni socijalist

'Puno je tih naših božanstvenih umjetnika od kojih svašta možeš naučiti, a jedan od njih svakako je bio i Ljuba Tadić koji mi je jednom rekao: 'Znaš šta, Rašo, u našem poslu nigde nije teže uspeti nego u Beogradu, ali kad uspeš, bre, car si. A nigde u našem poslu nije lakše uspeti nego u Zagrebu. Ali kad uspeš, nadrlj'o si.' Mada, čini mi se da je malo pretjerivao', našalio se Šerbedžija te se izjasnio kao nestranački čovjek, ali kao uvjereni socijalist.

'Činim sve, i kao privatno lice i kao čovjek koji vodi teatar, da izgrađujem humanije, bolje društvo. Nisam sretan ako samo ja imam. Htio bih da imamo svi podjednako. Znam da je to nemoguće, kao što je komunizam nemoguć jer smo različiti ljudi, s različitim potrebama. Ako nekoga staviš u neku lijepu vilu, ako taj nema odnos prema njoj, pustit će je da propadne jer njegova priroda ne traži tu vilu. Po tome je komunizam nemoguć - nismo svi isti, ali socijalizam jest i to dokazuju Švedska, Danska i druge slične zemlje u kojima se narod odriče vlastitog prevelikog kapitala u interesu zdravstva, školstva i toga da svaki čovjek živi dostojanstveno', poručio je Šerbedžija.

Osvrnuo se i na Kazalište Ulysses, za koje je rekao da mu je, uz podršku pravih ljudi iz Pule, Istre i cijele Hrvatske, vrijeme da preraste u nešto još značajnije.

'Nakon 17 godina Ulysses je vrlo važna stvar i dosta gostiju nam dolazi iako su nam karte skupe jer su dotacije slabe. Mada se sve na neki način popravlja. S gradonačelnikom Pule Borisom Miletićem zacrtali smo ciljeve suradnje, na koju mislim da Lenka i ja imamo pravo jer smo kroz godine u Istru doveli ljude koji nešto znače u svijetu umjetnosti. Vanessa Redgrave bila je desetak puta, njena sestra Lee također, Amanda Plummer, vrhunska glumica, Annette Bening dolazila je više puta inkognito, Angelina Jolie nam je isto bila među gledateljima, a Ralph Fiennes je zbog prijateljstva pristao igrati Richarda III. To i jest misija s kojom smo Ulysses osnovali moj pokojni Borislav Vujčić, njegova supruga Marina i ja. Htjeli smo u Hrvatskoj napraviti međunarodni teatar jer Hrvatska to zaslužuje svojom poviješću, snagom, talentom i ljepotom', poručio je Šerbedžija.

Na pitanje Aljoše Pužara smatra li se nježnim čovjekom, rekao je da vjeruje kako smo svi u suštini takvi.

'Ima ljudi koji vole glumiti grubijane, ali u suštini smo svi po meni djeca i trebamo takvi ostati jer vrijeme tako brzo prolazi. Ne gledam se često u ogledalo i ne češljam se uredno, ali ponekad se pogledam i pomislim - u, majke ti! Kako to sve brzo prođe, cijeli život za trenutak i zato se uvijek čudim ljudima koji imaju vremena za razne nepotrebne stvari, koji njeguju pakost, koji gube vrijeme, umjesto da svaki dan same sebe podsjećaju kakvi su bili kad su bili djeca', poručio je Šerbedžija te je za kraj Doručka s autorom na pitanje Aljoše Pužara koju bi poruku poslao mladima rekao da i svojoj djeci uvijek govori samo jedno:

'Budite blagi ljudi, pokušajte razumjeti svijet, druge ljude, slušajte ih, čak i kad se ne slažete s njima, slušajte ih jer jedino tako ćete znati odgovoriti. Razmišljajte o blagosti i razmišljajte o ljubavi, ne samo muškarca i žene, nego i ljubavi prema čovjeku, strancu, drugačijoj religiji, kulturi i mentalitetu. Ukratko, volite se, ljudi', zaključio je Šerbedžija, a večer prije, na predstavljanju knjige 'Poslije kiše' u razgovoru s Danielom Rafaelićem, prisjetio se i uspomena na Arsena Dedića i Branimira Johnnyja Štulića.

Noćne šetnje sa Štulićem

Za Johnnyja Štulića rekao je kako ga je znao nazivati u jedan ujutro da po Zagrebu šeću Ilicom te da ga je kasnije, kad je već osnovao Ulysses, a Štulić bio u egzilu, nazvao i pitao bi li održao koncert na Brijunima.

'Na to me on pitao - bi li ti plesao Princa u 'Labuđem jezeru' Boljšoj teatra, kao, u smislu da je to jednostavno neizvedivo', ispričao je Šerbedžija, dodajući kako je Štuliću, kao i mnogima, uzor bio Arsen Dedić, kojega je kopirao i u aroganciji.

'Arsen je čudo koje se dogodilo našoj umjetnosti i u smislu pjesme i šansone i poezije, a i u smislu našeg rocka. Ali je prije svega bio častan čovjek. Svašta je u cinizmu znao reći, ali je znao reći i da se ljudi prepoznaju kad je stani-pani. A kad je meni nekoliko puta bilo stani-pani, Arsen bi me nazvao i pitao: 'Prijatelju, što ti treba? Novca, druženja, ljubavi?' Uvijek kad je bio najpotrebniji', rekao je Rade Šerbedžija.