Tko bi rekao da je prošlo više od 20 godina otkad se u našim zvučnicima po prvi puta otopio glečer po imenu Sigur Rós. Njihov drugi album Ágætis byrjun, koji nas je na prijelazu milenija odveo u novu dimenziju eterične post rock apokalipse, danas je epohalno djelo, mlađoj generaciji podjednako značajno kao starijoj The Dark Side of the Moon.

Globalnom usponu ovog benda kumovala je horda redatelja, koja je njihovu glazbu koristila kao punchline dramatičnih raspleta filmova i serija, sve od Neba boje vanilije do Igre prijestolja. Pridonijela je tome i rastuća popularnost Islanda, zemlje čiji su ponajveći glazbeni promoteri, a koja je postala prava mala piratsko-kulturno-nogometna velesila. No, za svoj uspjeh najviše su odgovorni oni sami, jer su u ovih dvadeset godina uspjeli izgraditi nestvarni glazbeni svijet paralelan postojećem, nalik državi Island u usporedbi s ostatkom svijeta.

Nakon što ih je prije skoro pet godina napustio multiinstrumentalist Kjartan Sveinsson, Sigur Rós su nastavili funkcionirati kao trojka. Zaokret se čuo već na albumu Kveikur, čiji pulsirajući, industrijalizirani zvuk je poput malja srušio stereotipe o vilenjacima, glečerima i ambijentalnoj nježnosti u koju su zapali prethodnikom Valtari. A aktualna turneja, s premijernim izvedbama novog materijala, trebala je zatvoriti krug bogate karijere i otvoriti prozor u budućnost Sigur Rósa. 

Kad se tope glečeri, utihnu i kokičari

Nešto poslije 20:30 upalila su se svjetla vjerojatno najraskošnije koncertne produkcije ikad postavljene u maloj dvorani Doma sportova, i pomalo lijeno krenula je nova pjesma Á. Kroz tihu Ekki Mukk prolaze i prve dječje bolesti koncerta – poprilična gužva u rasprodanom parteru, poslovično čavrljanje publike i prešetavanje prodavača piva i kokica (da, kokice, ovo je ipak bio multipleks tip koncerta) do kraja pjesme stišava se u gotovo kazališnu atmosferu, kakvu ovaj show i zaslužuje.

Jer Sigur Rós besprijekornim zvukom stvaraju ugođaj koji ima podjednako veze s rock koncertom kao i koncertom klasične glazbe, svako malo šaljući trnce niz kralježnicu, a nevjerojatno efektnim vizualnim intervencijama golicaju čula do granice hipnoze. Aranžerski ništa ne škripi u odnosu na period kad su bili kvartet, budući da bubnjar Orri Páll Dýrason preuzima dužnosti na klavijaturama, katkad svirajući oba instrumenta i paralelno. Uz dinamično pumpanje basa, Georg Hólm pouzdano pipka i ksilofon, dok najveću pozornost odnosi Jónsi Birgisson svojim izgledom bečkog dječaka, neumoljivim struganjem izlizanim gudalom po gitari i nevjerojatnim rasponom glasa nalik kastratu, za koji je svejedno pjeva li škrte islandske poeme ili sriče slogove na izmišljenom jeziku.  

Posebno je poglavlje vizualni dizajn koncerta, razvijen uz pomoć britanske tvrtke Treatment. On kombinira niz tehnika rijetko viđenih na rock koncertima u nas – od 3D elemenata projiciranih na video beamu i bočnim projekcijskim mrežama do LED rasvjete koja u stvarnom vremenu 'čita' zvukove što ih ispuštaju Jonsi, Goggi i Orri iz svojih instrumenata. Tako nam se na trenutke čini da nam se planete raspadaju pred očima, u drugom momentu trodimenzionalno putujemo islandskim pejzažima (još da nam je netko rekao da ponesemo 3D naočale) dok u trećem svjetla sugestivno šaraju nagovještavajući tihe i glasne fragmente pjesama.

Od arktičkog smiraja do vulkanske erupcije

Koncert je podijeljen u dva čina s podjednakim brojem pjesama, što je forma koju smo u rock glazbi kod nas vidjeli samo na ništa manje krasnom nastupu Yo La Tengo u Tvornici. Iz prvog dijela koncerta ponajveću hipnotičku moć pokazale su Glósóli i Dauðalagið, dok su drugi set obilježile čudesna Sæglópur (na kojoj je trojka usred pjesme spretno promijenila instrumente i dinamiku), prekrasna, u crveno obojena Vaka, Festival u kojoj je Jónsi demonstrirao nadljudski raspon pluća, te eksplozivni klimaks završne Popplagið, koji je bend okončao simboličkim rušenjem pojačala.  

Oproštaj s višeminutnim ovacijama i ništa manje oduševljenim bendom (koji je, spomenimo i to, publici uputio par kurtoaznih rečenica na islandskom), djelovao je poput ekstatične katarze gladne zagrebačke publike, koja ovakav vizualno-akustični spektakl nije vidjela još tamo od koncerta Massive Attacka na Šalati krajem prošlog milenija. Ako bismo baš tražili dlaku u jajetu, spomenimo da žalimo što Zagreb nema nešto prikladniji sjedeći koncertni prostor (veći od Lisinskog, jer sinoć je na koncertu bilo više ljudi) u kojemu bi ovakav spektakl vjerojatno izgledao još bolje. Ako je to uopće moguće.