Noć performansa sastavni je dio festivala Perforacije, ali takav koji traži i svoj samostalni život. Zamišljen kao mjesto susreta različitih radova u relativno sličnim uvjetima i prostoru, u proteklim izdanjima festivala održavan je na mjestima koja su osiguravala podršku tek toliko koliko je potrebno za uspješnu izvedbu. Ulaskom u Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Noć performansa 2012. doprinijela je i svojevrsnoj institucionalizaciji tog žanra, što publici uopće nije metalo, a izvođači se mogu pohvaliti kontekstom koji taj reprezentativni ambijent nudi.

No nijedan od pet autora nije reagirao na prostor sam, iako je nekima od njih upravo prostor dao više nego što bi dobili drugdje. Za Jakova Labrovića i njegov 'Rascjep', dio predstave 'C8H11NO2' kojom splitska novocirkuska skupina Room 100 osvaja Europu, valjak Bačve nije bio najbolji izbor, jer vizualni efekti njegove vještine zahtijevaju ipak strogo kontrolirane uvjete pozornice. Ipak, njegova vještina nije prošla bez zadovoljstva publike, koju su velikim dijelom činili i sudionici plenarne skupštine IETM-a. U Zagrebu se, naime, ovih dana održava skup najveće mreže za izvedbene umjetnosti u svijetu, zbog čega je više od četiri stotine programatora, selektora i producenata iz cijelog svijeta u prilici vidjeti najbolje i najzanimljivije od domaćeg nezavisnog novog kazališta i suvremenog plesa.

Ovogodišnja Noć performansa odvila se pod naslovom 'Labrović (na kvadrat)', jer je nakon Jakova nastupio i vjerojatno trenutno najpoznatiji domaći performer Siniša Labrović. Ponovno zainteresiran za ključna društvena pitanja, sa željom da na njih reagira naizgled jednostavnom fizičkom akcijom, u komadu 'Rad (na slavi)' on tematizira 'krvavi rad, odricanja i žrtve' koje stoje iza medijske slave. Težinu toga rada, Labrović je osjetio držeći televizor, i to onaj stari katodni, na kojem se vrtjela snimka njega kako nosi televizor, a u njoj opet... to isto! Oznojivši se propisno, izdržao je, a i slava mu je vjerojatno narasla.

Nešto teži put izabrao je Marijan Crtalić u radu 'Mogućnost izlaska', koji je posvetio umjetnicima Kati Mijatović i Slavenu Tolju. Umjesto mirnog izdržavanja i suzdržavanja, ili pak bijega u intimno, Crtalić je kao iskonski ekstrovert poželio iz krize i panike svakodnevlja izići na svoj način, tako da iz galerijskog prostora izađe baš na mjestu gdje vrata nema. Iako je i zid Bačve morao popustiti pred Crtalićevim intenzitetom izlaska, ljudski se materijal ipak pokazao nešto slabijim. U konačnici, i zid i tijelo umjetnika sad imaju još koju biografsku recku, za uspomenu i dugo sjećanje.

Galerija Bačva Doma HDLU-a dala je akustičnom radu 'Interieur' Bojana Gagića vjerojatno i više nego što je tražio, jer zvuk, makar i električni, u takvom prostoru drukčije djeluje, pogotovo u op-art susretu s rupičastim konkavnim svodom. Priča iz ovog rada zanimljiva je koliko i slušatelju nepronična: riječ je ispisivanju obiteljske povijesti elektroakustičkim procedurama neprevodivim u laički jezik.

Do dugo u Noć performansa publika je stajala u redu za posljednji rad u nizu, onaj glumca Stipe Kostanića. Pod naslovom 'One touch', on je ponudio svakome od posjetitelja da jednim dodirom bilo kojeg dijela svojeg tijela na bilo koji dio nagog performerovog tijela intervenira u 'rad' i sam postane sudionikom. Bez obzira je li namjera pojedinog gledatelja bila radikalna intervencija, pozdrav ili tek voajerski pogled, Kostanićeva izloženost u situaciji 'jedan na jedan' pretvorila se u personalizirani i sasvim privatni završetak najpopularnijeg segmenta festivala Perforacije. Umjesto spektaklom i pirotehnikom, Noć performansa završila je – dodirom.