Jedan je prijatelj ostarjelim i bolesnim roditeljima u stanu osigurao danonoćnu skrb – medicinske sestre, fizioterapeutkinje i maserke – između ostaloga i zato da roditelji ne bi šest puta tijekom noći nazivali hitnu pomoć samo zato što 'mama ne može ustati iz kreveta', iako je zadnji put ustala prije nekoliko godina. Nazovu i sina, koji noću zabrinuto juri na drugi kraj grada, a onda ga dočeka otac koji je zaboravio da je zvao hitnu i veselo ga pita: 'Pa otkuda ti u ova doba? Lijepo da si došao…'

Protagonist novog romana Daše Drndić 'Belladonna' ostarjeli je intelektualac Andreas Ban, bolestan, usamljen, osiromašen i usporenog životnog ritma. Boluje od tipične ženske bolesti – raka dojke. Autorica kao da time želi izbrisati granicu među rodovima, ukazati na vječnu ironiju života te pokazati zazor prema činjenici da 'o tijelu najviše pišu žene'. Roman je žestoka socijalna kritika, opisuje nemilost sustava prema starijima i bolesnima, nekvalitetne zdravstvene usluge, apatiju liječnika i sestara te nemilosrdnu birokraciju. Ne štedi ni korisnike jer 'pune su ih čekaonice, tamo odlaze družiti se, zimi – grijati se, u čekaonicama zauzmu sve stolice… naročito vole vaditi krv, iako su pred laboratorijima redovi neviđeno dugački i nema stolica, nema komocije…'.

Daša Drndić, kao i inače, nudi svojevrsni kolaž - prepričava povijesne događaje, ispreplićući vješto stvarnost i fikciju. U roman umeće novinske članke, prepričava druge knjige i podsjeća na brojne nesretne židovske sudbine, koristeći ih kao metaforu za sve osuđene zbog različitosti. Na kraju knjige, lijepog i kvalitetnog Frakturinog izdanja, nalazi se i popis žrtava progona jer 'ljudi su zaboravljeni tek kad im zaboravimo imena'. Eruditski i odlično napisana, 'Belladonna' se čita u dahu, iako nije lagano štivo. Autorica čitatelja ostavlja s osjećajem tihe jeze, ukazujući na nepromjenjivost ljudske okrutnosti prema različitima, bili oni Židovi ili samo stariji ljudi.

U 'Rastanku i potonuću' Irene Vrkljan očito je razočaranje starenjem - život je mogao biti bolji, ali: 'Svijet nije blistava, staklena božićna kugla, svijet je kugla laži i obmane.' Ona isto kritizira društveni tretman starijih: 'Ne mogu gledati u trgovine modnih cipela i kostima, a njihove su cijene visoke poput prosječnih mirovina.' Dok u 'Belladonni' prevladava ogorčeni ton, u 'Rastanku i potonuću' izraženija je sjeta, nostalgija, neizreciv osjećaj propadanja i nestajanja, autorica se pita kamo li će nestati sve te godine, konverzacije i zajedničko vrijeme.

Dubravka Ugrešić osvrće se pak u romanu 'Baba Jaga je snijela jaje' na nevidljivost starijih, činjenicu da ih mladi ne primjećuju: 'Jer, ako popustite, propustite, razmijenite koju riječ, naći ćete se u njihovoj vlasti. Skliznut ćete u svijet u koji niste bili predvidjeli da uđete, jer nije došlo vaše vrijeme, jer nije, zaboga, kucnuo vaš čas.'

I glavni lik romana 'Spori čovjek' J. M. Coetzeea nakon nesreće u bolnici primjećuje nebrigu mlađih – osoblje mu se smješka, ali on osjeća da ih nije briga i pita se kako je završio u njihovim rukama? Pored zdravih osjeća se nelagodno - kao da ga njihovo zdravlje osuđuje. Mašta da je opet mlad, da brzo vozi bicikl ili ide na tržnicu, ali svijet se suzio, više ne govori uvijek što misli jer 'ušao je u zonu poniženja; njegov novi dom; najbolje je šutjeti; najbolje je prihvatiti'.

I protagonist romana 'Svatković' Philipa Rotha, nakon što ga spopadnu razne bolesti, ne samo da mašta o povratu mladosti i snage, nego počinje mrziti vlastitog brata jer je  zdrav. Autori smrt spominju samo usput. Roth primjećuje da je 'najgora stvar o smrti njezina uobičajenost, običnost'. Romani 'Belladonna' i 'Spori čovjek' kritiziraju društvo i medicinske institucije za nebrigu o starijima, dok 'Svatković' i 'Rastanak i potonuće' više opisuju usamljenost i žalovanje za izgubljenim godinama. Tjelesne promjene su u drugom planu, iako je starenje primarno fizički proces, najprimjetniji na tijelu koje se mijenja, kao što piše Roth: 'svi se srame onoga što su postali'. Iznimka je 'Belladonna' u kojoj su potanko opisane tjelesne promjene Andreasa Bana, koji svoje tijelo sve više doživljava kao teret koji mu više ne pomaže, kao u mladosti, već mu postaje smetnja, nužno zlo.

Nešto je drugačiji roman 'Baba Jaga je snijela Jaje' Dubravke Ugrešić. U prvom, autobiografskom dijelu romana autorica opisuje suživot s ostarjelom majkom kojoj se 'biografija svela na nalaze i otpusna pisma'. Drugi dio smrti i tjelesnom aspektu starenja pristupa ironično, od tijela čini grotesku, kritizirajući trend stalnog pomlađivanja. Tri vremešne prijateljice (Beba, Pupa i Kukla, sve sinonimi za lutku!), odlaze u wellness centar kako bi se odmorile, zabavile, a možda i pomladile. Slušaju predavanja o dugovječnosti, odlaze na tretmane, a sve se to pokazuje groteskno-uzaludnim kad Pupa postane posve nemoćna, 'fikus' koji iznose na balkon na zrak. Zbog trenda pomlađivanja Ugrešić piše da danas, s nestankom drugih ideologija, čovjek jedino tijelo može kontrolirati.

Dok je starost u nekim društvima sinonim za mudrost, naša kultura cijeni brzinu i mladost. Dubravka Ugrešić piše: 'Današnji licemjeri, koji se zgražaju nad primitivnošću nekadašnjih običaja, teroriziraju svoje starce bez trunke grižnje savjesti. Nisu u stanju da ih ubiju, ni da se bave njima, ni da im sagrade ustanove kako treba… ostave ih u umiraonicama, u staračkim domovima.' Zapadno društvo starenju zaista pristupa licemjerno – s jedne strane, mlade djevojke reklamiraju anti-age proizvode jer važno je izgledati mlađe – a s druge, poplavljuje nas psihološka, self-help literatura o ostajanju aktivnim godinama usprkos.

Starenje donosi psihološke probleme - prihvaćanje opadanja sposobnosti, suočavanje s izolacijom, gubitkom voljenih i činjenicom da mlađi zbog sve bržeg tempa života ne nalaze vremena za starije. Fizički su problemi očitiji – bolesti su sve češće, suženost životnog prostora zbog nemogućnosti kretanja i sporosti. Starenje je i društveno uvjetovano – postoji niz stereotipa o 'prikladnom' ponašanju u starijoj dobi.

Što je ovim romanima zajedničko? Autori navode da nas bolest i starost izoliraju, čine nesigurnima, da se u poznoj dobi razmišlja o životu kao o nizu propuštenih prilika, uz svijest da ne treba nikoga kriviti, ali da bi se društvo trebalo bolje pobrinuti za starije. No zanimljiva je razlika između doživljaja starenja muških i ženskih autora. Muški autori pišu o opadanju spolne moći, razmišljaju o ženama iako su fizički i spolno sve nemoćniji. Glavni lik Rothovog romana objašnjava da mu se sviđa osjećaj individualnosti dok flertuje jer je suprotan depersonalizaciji koju donosi bolest. Ženske autorice spolnost uopće ne spominju – jesu li odgojene da budu fine djevojke koje o tome ne govore? Ali nisu više djevojke. Možda im spolnost više nije važna? Čak ni Andreas Ban, kojega je stvorila autorica, to pitanje spominje samo usput. Znači li to da muškarci i žene različito stare, u starijoj dobi različito doživljavaju svoje tijelo, koje je očito u ženskom doživljaju starosti deseksualizirano?

Suprotan je primjer sjajnog njemačkog filma 'Wolke 9' Andreasa Dresena o ljubavnom odnosu dvoje ljudi u poznim godinama. Što se dogodi kad se žena zaljubi nakon trideset godina braka i poželi život s drugim? Film eksplicitno pokazuje seksualni odnos starijih ljudi, rušeći tabue o tjelesnosti u starosti. Najpesimističniji prikaz propadanja u starosti nudi film 'Ljubav' Michaela Hanekea. Jednostavno dočarava okrutnu neminovnost starenja, doba u kojem postaje nebitno kakva je osoba bila prije rasapa duha i tijela. Film prati propadanje stare žene koja postepeno postaje žena-fikus iz romana Dubravke Ugrešić. Ne želi umrijeti u bolnici, a ne može se za sebe brinuti, pa se prepušta suprugu, postaje ovisna o onome koga najviše voli i najmanje želi povrijediti, pa suživot postaje noćna mora za oboje.

Jer koja joj je alternativa? Prepustiti se dehumaniziranim medicinskim institucijama u kojima osoblje starcima tepa kao djeci, smješka se iz navike i obaveze, a umiranje postaje samo još jedna otuđena i sterilizirana 'procedura'.