Još 2015. objavljeno je da će građevinu stambene namjene u Preradovićevoj 11 raditi Eduardo Souto de Moura u suradnji sa zagrebačkim studijem 3LHD. 'Pomalo iznenađujuće, poznavajući ishode dosadašnjih međunarodnih natječaja u Zagrebu, izgleda da će u glavnom gradu Hrvatske konačno graditi arhitekt čije ime u internacionalnim kontekstima nešto znači', komentiralo se tada.

'Kad sam vidio tko je pozvan (na natječaj), bilo je relativno jasno da je to zapravo done deal, ali čisto gledano kroz proceduru, pravo investitora bilo je da sam odabere tko će raditi na projektu i Vlahović je izabrao sjajnog arhitekta, Eduarda Souto de Mouru, kojeg je sigurno od početka imao u glavi', rekao je prije nekoliko dana za Telegram domaći arhitekt Otto Barić, dok Maroje Mrduljaš napominje kako je Zagreb napokon dobio rad jednog globalno relevantnog arhitekta.

Vlahovićeva je kuća, čim je dobila svoje prve obrise, odmah izazvala niz polemika zbog svog neobičnog izgleda, točnije, zbog uglavnom zatvorenog pročelja prema Preradovićevoj ulici. 'Projekt je radikalan i ne može se doslovno replicirati, ali sigurno je poticaj za daljnje preispitivanje načina ugrađivanja u donjogradski blok', komentirao je Maroje Mrduljaš zagrebačko djelo Souto de Moure, dobitnika prestižne Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2011.

Jedno od najistaknutijih mjesta u njegovom opusu svakako zauzima i jedan od najfascinantnijih sportskih objekata novijeg doba uopće, gradski stadion u portugalskom gradiću Braga iz 2003., kojim je Eduardo Souto de Moura i postao globalno poznat. Betonsko zdanje koje prkosi okolnom stjenovitom pejzažu, na kojem je 2004. igrano Europsko nogometno prvenstvo, rad je i koji možda najjasnije odražava tvrdnju Souto de Moure, 'Ljepota je napetost između dviju različitih stvari', kako stoji u intervjuu koji su s arhitektom povodom njegovog dolaska u Zagreb 2009. za Oris vodili Luciano Basauri, Vera Grimmer i Ana Dana Beroš.

U Zagrebu je tada Souto de Moura bio sa svojim prijateljem i mentorom, velikim autoritetom portugalske arhitekture i također dobitnikom Pritzkera, Álvarom Sizom, koji ga je i potaknuo da pokrene vlastitu tvrtku Suoto Moura Arquitetcos. Karijeru neovisnog arhitekta Souto de Moura počeo je 1980., nakon pobjede na natječaju za Casa das Artes, kulturno središte s auditorijem i izložbenom galerijom u vrtovima neoklasične vile u svom rodnom Portu. Gradnja je dovršena 1991. Prema njegovim riječima, citiranim u monografiji o tom njegovom djelu, 'rad nije smio smetati vrtovima. Izostavljanje je bilo važnije od davanja sadržaja, brisanje je bilo važnije od dizajniranja, a jednostavnost važnija od kompozicije'.

Među ostalim atraktivnim radovima ovog arhitekta svakako je i muzej Casa das Historias u Cascaisu, elitnoj turističkoj destinaciji tridesetak kilometara udaljenoj od Lisabona. Ta 'Kuća priča' dom je kolekcije djela Paule Rego, portugalske umjetnice koja živi u Londonu, a plijeni svojom betonskom fasadom isprane crvene boje na travnatoj parceli te jednostavnim geometrijskim oblicima koji naglašavaju njenu monumentalnost. Dominiraju svakako dvije forme nalik golemim dimnjacima, za koje je Souto de Moura inspiraciju pronašao u djelima Raula Lina, jednog od najpoznatijih arhitekata portugalske scene 20. stoljeća. U 'odrezanim piramidama' zgrade smještene su kafeterija i muzejski dućan, a u ostalim volumenima raspoređeni su izložbeni prostori i popratni sadržaji.

Sa spomenutim Sizom, Souto de Moura projektirao je i popularni privremeni Paviljon Serpentinske galerije u Londonu 2005., a zaslužan je i za Metro u Portu i Centar suvremene umjetnosti Graça Morais.

Kad su mu davali Pritzkera, žiri je odluku ovako objasnio: 'Eduardo Souto de Moura iznjedrio je niz arhitektonskih realizacija, aktualnih i suvremenih, ali s konstantnom primjesom arhitektonske tradicije. Njegove kuće posjeduju jedinstvenu mogućnost istovremenog pomirivanja naizgled oprečnih i konfliktnih karakteristika; snage i skromnosti, hrabrosti i suptilnosti, naglašenog javnog karaktera i osjećaja intimnosti.'

On sam u intervjuu za Oris komentirao je jednu od bitnih tema njegovog rada, koju naziva la naturalitad.

'Arhitektura je nešto umjetno. Mrzim te prirodne oblike, no volim minimalne racionalne oblike. Mrzim kad ljudi kažu: 'Ovo je cool, podsjeća na žensko tijelo'. Volim žene, no ne vidim razlog zašto bi oblici u arhitekturi morali tako izgledati ili podsjećati na siluetu Copacabane. Naturalizam je jedna stvar, arhitektura je druga. 'Naturalno' znači da je to nešto što je stvorio Bog, dok je 'arhitekturu' stvorio čovjek. Nisam religiozan, mada sam vjerski odgojen i poštujem to, no više mi se sviđaju stvari koje je stvorio čovjek nego one koje je stvorio Bog. Draži mi je Partenon od mramora u planini koji je stvorio Bog. Načela pejzažne arhitekture 16. stoljeća su: unijeti reda u kaos. Potrebna mi je priroda da stvorim tenziju između te dvije stvari. Što je tenzija? Apsurdno je ako je ima previše, ali apsurdna je i ako je nasilna. No ako je tenzija smirena, kao u radovima Miesa van der Rohea, to mi se sviđa', objasnio je arhitekt.