Turato je izabran za povjerenika hrvatskog nastupa na 17. Bijenalu arhitekture u Veneciji, na kojem će se sa svojim timom predstaviti projektom ‘Togetherness / Togetherless’. Dio je tima koji je razvio koncept pobjedničkog programa ‘Luka različitosti – Rijeka europska prijestolnica kulture 2020.' te je voditelj jednog od flagshipova unutar projekta ‘Slatko i slano’. Osim toga, profesor je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i vodi svoj ured – Arhitektonski biro Turato. Dobitnik je niza arhitektonskih nagrada, a predstavljao je Hrvatsku na 10. i 12. Bijenalu arhitekture u Veneciji s projektom 'In Between' 2006. godine te u suradnji s petnaest hrvatskih arhitekata 2010. s projektom 'Pavillion'.

Kako će izgledati hrvatski nastup u Veneciji?

Odlučio sam se prijaviti kao povjerenik hrvatskog paviljona na venecijanskom Bijenalu zbog iskustva koje sam stekao kroz dva dosadašnja nastupa, ali prvenstveno zbog želje da predstavim široj javnosti neke nove, mlade i talentirane ljude koji pomalo drugačije promišljaju vrijeme, društvo, prostor i arhitekturu globalnog svijeta. Autorski tim (Davor Mišković, Ida Križaj Leko, Ivan Dorotić, Leo Kirinčić, Maša Poljanec, Renato Stanković, Morana Matković, Jana Horvat) izvorno je dijelom okupljen na projektu i izložbi koja će se održati u sklopu projekta Rijeka 2020. - EPK.

Naša istraživanja kojima se bavimo već tri godine idealno su se poklopila s temom Bijenala ‘Kako ćemo živjeti zajedno?’ (How will we live together?). U Veneciji ćemo napraviti specifičnu prostornu intervenciju koja posjetitelje tjelesno uvodi u neku vrstu specifične zajednice. Ne želim u ovoj fazi do kraja otkriti kako će to izgledati, ali htio bih da se arhitektonskim elementima te kondicioniranjem specifičnih stanja, akcija i događaja osvijesti posjetitelje da su zapravo dobrovoljni pripadnici specifične ad hoc zajednice. Pitao sam se kako to danas živimo zajedno? Je li to samo jedna zajednica ili kroz vrijeme i prostor 'putujemo' kroz niz heterogenih i ponekad međusobno kontradiktornih zajednica? Siguran sam u jedno - arhitektura je disciplina koja svakako može, kako u dobrom, tako i u lošem smislu, potencirati zajedništvo.

Asocira me to na ovogodišnji paviljon Litve koji je osvojio Grand Prix venecijanskog Bijenala.

Da, to je slična tema, ljudi su se sunčali, kupali, živjeli… to je ta zajednica o kojoj govorim. Umjetnici su često slobodniji, brži i otvoreniji od nas arhitekata, pa su to malo brže shvatili. Stvaranje ad hoc zajednica nije budućnost, to je sadašnjost. Zapravo već živimo u nizu zajednica povezanih npr. sličnim interesima, što nije nužno loše. Čini mi se da je većina ljudi danas malo i preplašena silnim izborom, ali i neizvjesnošću vremena i organizacija koje generiraju zajedništvo. Većina je ipak navikla na to da se živi u jednoj velikoj zajednici te da se netko drugi brine o toj zajednici - krenimo od države, crkve, preko obitelji itd. Danas je stvar bitno usložnjena, ako spomenemo samo digitalni prostor, te su tu virtualne zajednice, društvene mreže... shvatit ćemo da ništa nije kao prije, a svi znamo da se vrijeme ne može vratiti unatrag.

Nejednakost među zajednicama ostaje kao stalni problem.

Nejednakost je nešto s čime se moramo naučiti živjeti, ali i istovremeno raditi na tome da toga bude što manje. Mislim da smo danas suočeni s time da se o tome samo puno govori, a nitko ne djeluje konkretno. Postoje problemi globalnog svijeta koje nacionalne države, lokalne samouprave, obitelji i pojedinci više ne mogu riješiti. S druge strane svjedoci smo toga da transnacionalni kapital, mediji i digitalni prostor stvaraju stanja koja nadilaze kompetencije individue, vlade, gradonačelnika... Postavlja se pitanje tko je zadužen za rješavanje problema koji nadilaze stare granice. Tko je zadužen za to da ponudi ljudima konkretne narative o budućem životu, tko formulira i prezentira suvremena vjerovanja i vrijednosti? Bojim se da danas to rade stručnjaci u filmu, modi, ekonomiji, hrani, računalnim igricama i digitalnim simulacijama. U politici to trenutačno ne radi nitko. Netko će tu odgovornost za globalno ljudsko morati preuzeti.

U slučaju zagrebačkog GUP-a: Svi gubitnici

To je zapravo pitanje tko će dokinuti pohlepu i kapitalizam?

Za sada znamo i bili smo svjedoci toga da je netko dokinuo socijalizam, i to vrlo lako, možda i ne promišljajući kamo sve to zapravo ide. Tko će i kako dokinuti kapitalizam, iskreno ne znam. To su i teme i alati koje jedan arhitekt nema unutar svog dijapazona djelovanja. Ono što znam je da stvari nije dobro ubijati i dokidati jer kad-tad proizvedu neželjene posljedice, kako emotivne tako i organizacijske.

Ono što također znam, poslužit ću se terminom filozofa Brune Latoura, jest da moramo 'resetirati modernost'! Reset je tema, a ne rušenje - neke stvari treba presložiti, ponovo pokrenuti, vrlo slično kao što većina čini s računalima ili pametnim telefonima. Arhitekti trebaju resetirati način djelovanja, resetirati pojam javnog, privatnog, resetirati pojam zajedništva, zajednice i prostora zajedništva.

Znam samo to da arhitektura može stvarati trenutke zajedništva, a zajedništvo i prostori zajedništva ono su što me interesira. Kad smo se kandidirali za venecijanski Bijenale, pokazao sam svojim kolegama dvije slike koje ilustriraju taj fenomen zajedništva. Pokazao sam splitsku Rivu, koja je isto izgledala onda kada je Goran Ivanišević dobio Wimbledon i kada je bio sprovod Oliveru Dragojeviću. Vizualno to specifično stanje, mjesto i događaj izgledaju identično, prostor ga idealno podržava, ali ono što je još važnije to je da su ondje bili baš svi - lijevi, desni, ateisti, vjernici, muškarci, žene, transseksualci, mladi, stari, stranci i domaći. U jednom trenu bili su zajedno, palili baklje, pjevali, plakali, smijali se. Siguran sam da su u jednom trenu shvatili da ih je spojila neka energija i svi su bili ravnopravni. A što ih je spojilo? Glazba, sport, vjerovanje u nešto i nekog, pripadnost emociji... Kao što vidite, ljudi su i dalje zajedno, samo su se možda neki elementi zajedništva potrošili i treba ih odbaciti, a neke nove uvesti u igru života.

Koji su to elementi što ih treba odbaciti, kako vi kažete resetirati?

Naprimjer, tržišna je ekonomija potpuno ubila metodu klasičnog zoniranja i planiranja grada. Metode rada i stručnjaci, protagonisti urbanizma, na način na koji je to bilo za vrijeme države blagostanja, danas su potpuno neučinkoviti, tromi i zastarjeli. Pogledajte samo primjer kojem svi svjedočimo ovih dana u Zagrebu, u kojem nitko ne zna odgovoriti kakav nam to GUP treba. Zapravo, ovakvo donošenje planova nije više održivo. Arhitekti su se danas potpuno izvukli iz rada u gradskim uredima za planiranje, zaposlenici se boje donijeti odluku, 'arhitekti zvijezde' ne žele se baviti politikom jer im je ‘prljava’, neki pak arhitekti aktivisti misle da će kritikom, pisanjem primjedbi na GUP riješiti stvar, ali neće, a većina ih samo čeka poziv i narudžbu projekta za neku od zgrada te da prežive od crkavice koju će dobiti. Kao što vidite, nitko nije zadovoljan. Iskreno mi se čini da ni Milan Bandić nije sretan, svjestan je da ovakvim GUP-om ne može riješiti stvar i on je nemoćan iako većina misli da to nije tako. U ovoj igri trenutačno nitko ne dobiva isključivo zbog neprilagođenih metoda rada te djelovanja u urbanizmu i arhitekturi.

Mogli bi profitirati arapski investitori?

Mislim da je u Hrvatskoj tragično to što ne vidim čak ni pravog pobjednika. Ima možda neka sitna pobjeda, koja će biti Pirova, ali to neće biti dobro za zajednicu. Postavlja se pitanje što to očekujemo od arapskog investitora, znamo li kriterije u planiranju suvremenog Zagreba? Morate znati da se tržišna ekonomija jako dobro prilagodila svim svjetskim režimima - pogledajte Dubai, ondje se jako dobro zna tko odlučuje, u Kini također, u Rusiji također, a precizni Nizozemci skriptirali su i opisali jasne procedure u razvoju gradova te ondje dobivaju svi od građana do investitora. Mi te procedure nismo apdejtali. Ostali smo u debeloj prošlosti, a hitno nam treba reset…

Nastavi li se ovako, kako će to izgledati kod nas, s obzirom na to da je taj reset malo vjerojatan?

Nikako i tužnjikavo. Sve će biti ovako kako je sada i tako može zauvijek ostati, a mi ćemo kao zajednica o kojoj danas govorimo biti posve nevažni. Ako ne radite na sebi, bit ćete nitko i ništa. Onoliko koliko radite na sebi, toliko postajete bolji i imate mogućnost postati netko i nešto. Ista je stvar s pojedincem, kompanijom, udrugom, gradovima i državama.

Bježe li arhitekti od politike jer zapravo bježe od korupcije, a ne od odgovornosti? Raspolaganje prostorom kao javnim resursom uvijek je osjetljivo.

Politika je bit djelovanja čovjeka i ne može se biti apolitičan, pa to ne može ni arhitektura. Ona uvijek zastupa neku vrstu političkog stava. Ali kapitalizam je toliko zaveo arhitekte da postanu celebrity pa je biti političar postalo nevažno i nije seksi. E tu smo se zeznuli. Postali smo nešto malo više poznati, važni sami sebi, ali naš utjecaj je, budimo iskreni, nikakav. Tržišna ekonomija natjerala nas je da postanemo pajaci koji reklamiraju svoje kuće umjesto da smišljamo konkretne strategije, priče, narative i svima potrebne proizvode. Arhitekti danas rade sve suprotno od recimo Stevea Jobsa, koji je sigurno bio silno kreativan, imao je viziju, ali je bio i silno moćan. Pogledajte samo Elona Muska s idejom električnih auta, kamiona, pa Marsom te idejom da kupi i zauvijek zatvori Facebook - on je također takav. To je suvremeni pogled na kreativnog čovjeka koji mora osmisliti cijeli projekt, iznjedriti cijelu priču, preuzeti potpunu odgovornost, strah, rizik i neizvjesnost. To je, naravno, puno teže nego čekati da vas netko nazove i plati za projekt.

Uskoro kreće program Rijeka 2020. - EPK i vaš programski pravac ‘Slatko i slano’. Što nas točno čeka?

Napravit ćemo drugačiju upotrebu napuštenog skladišta Istravina i Exportdrva te ćemo pokazati kako živimo zajedno na nov način. Imali smo lani ondje konferenciju, tijekom koje je 500 studenata iz cijelog svijeta zajedno živjelo u bivšoj zgradi Exportdrva - bio je to novi grad, na potpuno novim principima, mimo AirBnb-a, mimo višestambenih zgrada, mimo obiteljskih kuća na periferiji. Želio sam da nešto ostane Rijeci poslije tog projekta. To je moj oblik aktivizma, to da nudim konstruktivne prijedloge.

Kakva je Rijeka danas? Što je ostalo od industrijskog i radničkog naslijeđa?

Ništa od toga nije ostalo. Rijeka je predivan grad jer je oslobođena mitova poput splitske Pjace ili zagrebačkog Zrinjevca, ali više nikada neće biti ono što je bila. Rijeka je sada spavač, a ovo je prilika za njen reset.

U što bi se to Rijeka mogla pretvoriti?

U mjesto za urbane nomade iz cijelog svijeta, one koji žive slobodnim načinom života, a koji bi u njoj imali jeftin stambeni prostor. Nudimo zajedništvo za ljude modernog doba koji nisu vezani za mjesto, nego za wi-fi, koji tvore zajedništvo time što su se dogovorili da će živjeti zajedno. To nije komuna, mada ima nekih sličnosti.

Neki oblik co-livinga?

Da, jer ako imate riješeno mjesto u kojem ćete živjeti, ako radite online i još pronađete resurs za prehranu - riješili ste sve bitne ljudske potrebe.

Zašto je Kanye uvijek korak ispred nas?!

Može li to biti odgovor za privlačenje ljudi u Hrvatsku općenito?

Ne znam, ali činjenica je da ljudi vjeruju u priče, žele čuti autentičnu priču. Ako iskreno ponudite neku priču, mislim da će ljudi i početi vjerovati u nju. To je slično onome što radi moda koja prodaje lifestyle ili Kanye West koji sada ubrzano radi na izgradnji svojih montažnih kuća, kupio je i parcele, a mislim da je sljedeće što će raditi novi grad. Sad će me ponovo arhitekti mrziti, ali iskreno me interesira zašto je Kanye uvijek korak ispred nas?

Turizam je naša glavna gospodarska grana, a kako ste projektirali niz hotela i bavili se tom temom, kako vidite budućnost turizma u Hrvatskoj?

Najbolji pozitivan primjer mi je ‘agroturizam non-stop’. Bavio sam se fenomenom kontinuiranog turizma koji je komplementaran s poljoprivrednom proizvodnjom. Naprimjer, u kompleksu Hotela i vinarije Roxanich, koji sam nedavno dovršio, nalazi se sve ono što je prije u Općini Motovun bilo na 10 mjesta - stanovanje, zabava, edukacija, skladištenje, proizvodnja, degustacija, wellness - sve je pokriveno 24 sata dnevno, a to nije samo turizam. Ovo što imamo dva mjeseca u sezoni najniži je stupanj turizma. Moraju se u jedno spojiti gospodarstvo, lifestyle i turizam s proizvodnjom, izgradnjom, dizajnom i onda biste mogli kontinuirano živjeti u jednom urbanom toku kao što je Istra. Tu se gubi razlika selo - grad, gubi se segmentacija na agronomiju, turizam i ostalo, a pretvara se u način života. Međutim ovisi to o ljudima, o zajednici različitih ljudi koji pristaju surađivati - to nije nešto što će donijeti državni aparat.

Koji vam je najdraži projekt što ste ga napravili?

To je ploveći paviljon na teglenici koji je rađen za venecijanski Bijenale i koji se urušio. To je priča o životu, o tome kako u jednom trenutku možeš biti na vrhu, a u sekundi sve može otići kvragu, ali i za to moraš preuzeti odgovornost. Neki ljudi iz tog projekta su mi i danas najbolji prijatelji i kolege, a s nekima uopće ne razgovaram.

Svi u obitelji su vam arhitekti - tata, stric, supruga - samo je kći grafička dizajnerica i performerica. Jeste li utjecali na njen rad?

Moja supruga Lada i ja donijeli smo na svijet kćerku Noru kada smo bili vrlo mladi, ali ne slučajno - već na fakultetu znao sam da želim obitelj. Vidim da su danas ljudi oprezni oko ulaženja u brak, a ja sam to oduvijek htio; iako nisam imao ničega, vjerovao sam da će sve biti dobro. Od kćeri danas puno učim i funkcioniramo kao kreativni tim. Razgovori s njom napune me sjajnim idejama, ali da se postigne takav odnos, za to je potrebno poštivati druge i pustiti ih da budu svoji.