Od političke krize koja potresa Sloveniju nije izuzeta ni njezina kulturna scena, koja bi uskoro mogla osjetiti kako se politika kulturom igra kao mačka mišem. Prije nego što miš strada. Kako im se to ne bi dogodilo, slovenski su kulturnjaci pokrenuli i promptno reagirali na peticiju protiv ukidanja samostalnog Ministarstva kulture, objavljenu na stranicama projekta Maribor Europska prijestolnica kulture 2012.
U mjesecu kojim je započeo ovogodišnji prestižni mandat Maribora, ali i cijele regije, već se moglo saznati da je nedostatak sredstava za program rezultirao ponudom koja neke izvjestitelje ostavila poprilično ravnodušnima, a druge čak i razočarala.
Iako za poboljšanje dojma treba pričekati toplije dane, da u slovenskoj kulturi, kao ni u ostatku susjedne države, ne cvjetaju ruže primjetno je već neko vrijeme. Nisu, osim toga, domaći euroskeptici slučajno kao primjer programirano loše sudbine 'malih' u europskoj obitelji uzimali upravo posrtanje koja se posljednjih nekoliko godina događa u navodno jednoj od najuspješnijih tranzicijskih zemalja ne samo u regiji.
S recesijom je došlo otrežnjenje, a nakon njega i užurbani planovi za spas. Tako će na današnjoj izvanrednoj sjednici slovenski parlament jer Slovenija još nema Vladu iako je izbore imala kad i Hrvatska, u prosincu, pokušati usvojiti zakon o smanjenju broja ministarstava. U njemu je i upisana ideja o spajanju Ministarstva kulture s onima čiji je resor sport, obrazovanje, znanost… I ostale navodno 'srodne' discipline.
Ova goruća slovenska tema nije nova, već se u izbore krajem prošle godine ušlo s idejom o smanjivanju državnog aparata i posljedičnom spajanju ministarstava. Međutim, umjesto demokratski uobičajenog puta kakvim se takve reorganizacijske odluke donose, u sadašnjoj situaciji čini se da bi samostalnosti ministarstva kulture moglo mogla presuditi – brzopletost i nekompetentnost ili jednostavno nezainteresiranost za kulturu.
Reakcija struke u vidu peticije možda je zato malo zakašnjela, ali slovenski kulturnjaci vrijeme pokušavaju nadoknaditi zaista zadivljujućom brzinom. Popis potpisnika raste eksponencijalno i očekivano je prepun poznatih imena, kako iz samog vrha umjetničke produkcije, tako i iz ostalih grana društvenog života. Riječ je ne samo o izravno zainteresiranim pojedincima koji od kulturnog proračuna žive, nego i o publici, takozvanim konzumentima kulturnih sadržaja koji se pribojavaju da bi spojena blagajna budućeg 'grupnog' ministarstva mogla dovesti do neodgovarajućeg smanjenja kulturne proizvodnje i svođenja iste tek na luksuz kojeg se u vrijeme krize, po čuvenoj sintagmi o stezanju remena koja na svakom jeziku jednako zvuči, treba odreći.
Slovenska kultura ima sličnih problema kao i hrvatska – svi se slažu da su reforme nužne i da se dugo odgađana tranzicija kulture mora dogoditi, ali je istodobno svima jasno da to ne može napraviti politika, dok kulturnjaci ipak ne žele prljati ruke. Stoga je strah od naprasne političke odluke i njezinih posljedica sasvim opravdan. Znajući, na primjer, što je sve 'dobroga' zagrebačkoj kulturi donijela činjenica da Zagreb ima spojen Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, Slovenci su oprezni. Ali ne može se reći da pušu – na hladno.
