Krenimo s jednim donekle osobnim pitanjem, a to je kakvo je Vaše iskustvo s bolnicama? Ne pitam Vas, naravno, za Vašu medicinsku historiju, nego kako gledate na bolnice i jesu li to lokacije od kojih, recimo, zazirete?

Uopće ne zazirem od bolnica. Smatram ih ne tako prijatnim, ali vjerojatno najpristojnijim i najuređenijim mjestima ovoga sveta. Čitav moj život je na neki način u povezan s bolnicama. Prije svega, moja pokojna majka je bila bolničarka, pa sam se po prirodi stvari od najranijeg djetinjstva morao po bolničkim odjelima i krugovima. Osim toga, zgrada u kojoj sam dugo živio u Užicama bila je u neposrednoj blizini Opće bolnice, tik uz odjeljenje neuropsihijatrije. Svakoga dana sam na dolasku u grad i na povratku iz njega prolazio kroz bolnički krug. Ponekad i više puta na dan. Ja,  osobno, nisam bio neki naročit bolesnik. Tokom svih ovih šezdeset godina samo sam tri puta ležao u bolnici i otuda ponio vrlo dobre dojmove. Ne znam za druge, ali meni su bolnice mjesta koja ulijevaju povjerenje. Ljudi postaju bolji kada dopadnu bolnice. U njima nema ni nasilja ni kriminala. A ako ga nekim slučajem i ima, onda ga čini osoblje, ne bolesnici.

'Mein Kampf' je naslov romana koji udara kao šaka u oko. Zašto ste se odlučili na tu svjesnu provokaciju, koja su to sličnosti, a koje razlike između Basarina i Hitlerova 'Mein Kampfa'?

Nadam se da moj 'Mein Kampf' nije onoliko dosadan kao Hitlerov. Pročitao sam svojevremeno tu pretencioznu knjižurinu i tek mi je nakon čitanja postalo jasno šta je Hannah Arendt htjela reći nazivajući zlo banalnim. Naslov 'Mein Kampf' – koji na njemačkom zvuči baš borbeno – zapravo je naslov šund romana. Naslov 'Moja borba' – to se samo malo razlikuje od, recimo, naslova 'Moj život'. Hitlerov 'Mein Kampf'  je u osnovi trash literatura. Ali nacizam je i nastao iz jednog pompoznog i kičerskog poimanja sveta, zato uvijek govorim da trash i kič ne treba podcjenjivati. Dobro, de, ne mislim da će ljubići dovesti do novog holokausta, ali ti romani – u kombinaciji sa stotinama i hiljadama sličnih – pogoduju bujanju globalne malograđanštine. Eto, to je otprilike konfuzna smjesa asocijacija zbog kojih sam moj roman nazvao 'Mein Kampf'.

Čitajući roman, često sam se znao smješkati nečemu što ste napisali, a par puta sam se i glasno nasmijao. No to kod Vas uopće nije nekakav dobrohotni humor, zapravo je vrlo oštar, ne ustručavate se ni ismijavati?

Ne, zašto bih se ustručavao. Znate, u ovom sumornom i konfuznom vremenu samo je proza u stanju reći baš sve. Poezija je, nažalost, izgubila tu ulogu koju je stoljećima igrala mnogo uspješnije nego proza. Kada kažem konfuzno vrijeme, mislim na konfuziju u njenom izvornom značenju – zbrka. Postalo je nekako nepristojno lopovu reći lopov, a lažovu lažov. Svi su nekako blanko dostojanstveni. Ja, naravno, nemam ambicije da romanima mijenjam poredak stvari – to se ni mnogo snažnijim sredstvima ne može promijeniti. Pišući tako, kako vi kažete, ismijavački, ja čistim vlastitu glavu od naslaga okolnog idiotizma. E sad, ako očistim još nečiju glavu, dobro jeste, ako ne – opet je dobro.

Kritičari u Srbiji su 'Mein Kampf' pročitali kao Vaš obračun sa srpskim fašizmom. Postoji li on i po čemu je specifičan, autohtono srpski, u odnosu na neki talijanski ili njemački nacizam?

Kritičari u Srbiji tradicionalno loše čitaju. Izuzimajući marginalne grupe kakvih ima u svim okolnim zemljama, u Srbiji nacizam ne postoji. Postoji sladunjavi kič, postoji jaka malograđanska elita, postoji gubitnički resentiman, sve su to preduvjeti za nacizam (ne brkati ga s talijanskim fašizmom!), ali nacizma nema, jer nacizam zahtijeva stupanj organizacije za kakvu srpska malograđanština nije sposobna. Srećom po svijet, više nitko nije sposoban za taj stupanj organizacije. Svjetsko zlo će, izgleda, morati potražiti novi oblik djelovanja. Nigdje više nema discipline. Nitko više ne vjeruje ni u što, a nacizam se zasnivao, ne na političkim uvjerenjima, nego na vjeri.

Lik Drempetića u 'Mein Kampfu' vrlo je upečatljiv u svojoj neupečatljivosti. Tko je zapravo taj Drempetić, vidite ga kao paradigmu čega?

Možda će zvučati bizarno, ali Drempetić je stvarni lik, to jest stvarna osoba. Godinu ili dvije prije nego što sam se latio pisanja 'Mein Kampfa', pročitao sam u nekom tabloidu članak o bolesniku koji je ležao na nekom odjelu, tu mu se svidjelo, tu se odomaćio i naprosto nije htio izići iz bolnice. Ne znam kako je ta afera završila, ali bitno je naglasiti da uopće nije bila tabloidna izmišljotina tipa teleta s tri glave. Nekako mi se taj tip – drugačije se u stvarnosti prezivao – učinio pogodnim kao zgodno društvo dvojici glavnih junaka. Nije on usamljen. On je samo 'procurio' u javnost. Tradicija besplatnosti i života o tuđem trošku u Srbiji je veoma jaka.

NIN-ovu nagradu dobili ste za roman 'Uspon i pad Parkinsonove bolesti', Vaš obračun s Vojislavom Koštunicom. Ako ćemo pravo, trebali ste je već dobiti za 'Famu o biciklistima'. Kako ste Vi to doživjeli, je li Vam to izgledalo kao oni počasni Oscari? Znači li Vam ta nagrada išta, odnosno što danas u Srbiji znači NIN-ova nagrada?

NIN-ova nagrada u Srbiji je jedina koja ima stvaran ugled i značaj i koja strši iz više od stotine – nije greška! – drugih književnih nagrada. Dobitnici NIN-ove nagrade, to vam je kao neka povlaštena sekta. Ja, inače, do nagrada ne držim puno, odnosno držim onoliko koliki je njihov novčani iznos, ali NIN-ova nagrada je ipak nešto drugo, pa mi je u tom smislu vrlo drago što sam je dobio. Što se tiče nagrađenog romana, možda je prije trebalo nagraditi neki drugi moj, ali znate kako to ide s nagradama. Ne treba oko toga lupati glavu.

Kada smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste da pričekamo dok se ne smiri situacija oko poplava. Kako ste doživjeli sve to? Medijsko posredovanje priče u slučaju poplava hvali reakciju običnih ljudi, tzv. naroda, dok kritizira političare i nadležne službe.

Sve izvanredne situacije krajnje su konfuzne pa prema tome ni ova nije bila izuzetak. Ljudi su reagirali onako kako su morali i kako je u takvim situacijama jedino moguće – solidarno. Političari su također reagirali onako kako (ni)su morali – brzopleto, samoreklamerski, mada ne sasvim nekompetentno.

Bili ste neko vrijeme ambasador Srbije, kao i Vaš kolega pisac Dragan Velikić. Kako je došlo do toga da odete u diplomaciju i kako Vam se iz današnje perspektive čini to iskustvo? Biste li ga ponovili?

Ne, dosta mi je diplomacije. To je ubitačno dosadan posao. Tu sam se našao nakon Petog oktobra kada je trebalo zamijeniti Miloševićeve ambasadore, ali je bilo teško pronaći osobe koje će se tog posla prihvatiti zato što nijedan čovjek s iole jačom političkom ambicijom ne želi u diplomaciju. Ne znam za druge okolne zemlje, ali kada u Srbiji netko završi kao ambasador, to onda znači da je završio političku karijeru. Samo iskustvo inače nije za podcjenjivanje, ali to je druga (i duga) priča.

Posljednje pitanje, kratko i jasno – Aleksandar Vučić?

Za sada – enigma. Čini mi se da je iskren u namjeri da Srbiju izvuče iz letargije, ali nisam siguran koliko su u tome iskreni njegova stranka i suradnici, a ne treba zaboraviti ni to da ovdje postoji veoma moćna grupa ljudi koji su još iskreniji u namjeri da Srbija ostane u ovakvom stanju. Rano je još govoriti. Vrijeme će pokazati.