Stefan Zweig, Robert Musil, Georg Trakl, Ernst Juenger, Thomas Mann... Sve su to veliki pisci i pjesnici, kozmopoliti i vrhunski obrazovani ljudi koji su se na početku Prvog svjetskog rata oduševljeno uključili u ratnu propagandu, preko noći otkrivši u sebi veliki nacionalni naboj, osjećaj dužnosti prema domovini, pa čak i stav kako su umjetničko stvaranje i ratno razaranje skoro pa jedna te ista stvar, kako je u jednom novinskom eseju tada pisao Thomas Mann. Stefan Zweig se pak odmah sam prijavio za vojnu službu te je i prošao osnovnu obuku, ali je ubrzo zaposlen u propagandom odjelu Austro-Ugarske, gdje su mu društvo činili i drugi poznati kolege, poput pjesnika Rainera Marije Rilkea.

O tome kako su se brojni pisci njemačkog govornog područja bez zadrške stavili u službu ratne propagande Austro-Ugarske i Njemačke na početku Prvog svjetskog rata zanimljivo je govorio dr. Klemens Renolder iz Salzburga, na književnom druženju koje je u četvrtak, 5. lipnja, organizirao Austrijski kulturni forum u Gundulićevoj ulici. S Renolderom je razgovarala dr. Milka Car-Prijić, predstojnica Odjela za germanistiku Sveučilišta u Zagrebu, a u nevelikoj publici bio je dobar broj onih koje ova temata itekako zanima.

Prvi svjetski rat smatra se i prvim u tada revolucionarnom medijskom tretmanu događaja te je, uz masovno klanje, to bio i medijski rat, a brojnim se piscima nije bio nikakav problem uključiti u propagandu. Dapače s mnogo zanosa nudili su svoje usluge. Bilo je, naravno, i izuzetaka, kakav je u Zagrebu bio mladi Miroslav Krleža, a u Beču velikani Karl Krauss i Artur Schnitzler, koji se nisu uključili u ratnu euforiju, nego u istupali pacifistički, što im je stvorilo i neke probleme.

Klemens Renolder posebice je analizirao slučaj Stefana Zweiga, koji je inače imao brojne prijatelje u Parizu, što ga nije spriječilo da se na početku oglašava i antifrancuskim pamfletima, no već je 1915. u svojem dnevniku počeo bilježiti razočaranje ratom i masovnim klanjem. Na njega je utjecao i kolega Romain Roland, veliki pacifist i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, s kojim je Zwieg kroz cijeli rat održavao živahnu korespondenciju. Zweig je kraj rata dočekao u Švicarskoj, kamo je uz povlačenje mnogih veza uspio emigrirati iz Beča te se posve distancirao od svojih tekstova s početka sukoba. No nikad se nije uspio do kraja suočiti s vlastitim posrnućem te je pisao o 'podijeljenosti svoje osobe'.

U raspravi nakon izlaganja Klemensa Renoldera i Milke Car-Prijić moglo se čuti još zanimljivih detalja o piscima u Prvom svjetskom ratu, poput onoga da je Erich Maria Remarque, autor vjerojatno najpoznatijeg antiratnog romana tog vremena 'Na zapadu ništa novo', na fronti proveo tek tjedan dana, kao i da je tankoćutni Rilke doživljavao živčane napade radeći u propagandnom odjelu pa je završio sa zaduženjem da na praznim listovima papira povlači crte za pisanje, jer ništa drugo nije bio u stanju raditi.

Kada je pak riječ o Zweigu, on je u razdoblju između dva svjetska rata postao jedan od najčitanijih pisaca na svijetu, ali i fanatični mirovni aktivist. Skončao je samoubojstvom u Brazilu, u koji je emigrirao iz Europe nakon početka Hitlerovih osvajanja. Za Zweiga je početak Drugog svjetskog rata bio nepodnošljiv životni poraz, koji nije mogao podnijeti ni zbog strahota kojima je svjedočio u Prvom, kao i zbog svoje sramotne uloge na njegovu početku te si je sam presudio 23. veljače 1942. uzevši prekomjernu dozu lijekova.