Igor Kuduz (1967.) ugledni je grafički dizajner i vizualni umjetnik koji u svom radu uglavnom koristi fotografiju. U širim zagrebačkim kulturnim krugovima poznat je kao grafički dizajner koji od 1995. vodi uspješan studio za vizualne komunikacije specijaliziran za oblikovanje knjiga i korporativni dizajn. Osim što je samostalno izlagao kod nas i u inozemstvu, Igor Kuduz realizirao je i nekoliko kustoskih koncepcija, a 2008. upisao je postdiplomski studij vizualnih komunikacija i tipografije na Akademiji likovnih umjetnosti i oblikovanja u Ljubljani. Samostalnu izložbu u MSU-u iskoristili smo kao povod za razgovor s tim zanimljivim umjetnikom.

Kako je nastajao Vaš najnoviji projekt u kojem ćete predstaviti 150 fotografija i crteža?

Svi moji radovi nastaju dugo vremena i u jednom trenutku se počinju ispreplitati s nečim sljedećim. Jedno iskustvo vodi drugome i nikada se nisam trudio činiti rezove gdje jedni radovi završavaju, a drugi započinju. Rekao bih da je priča započela u trenutku kada sam osjetio potrebu za crtežom umjesto fotografijom iako tada, prije otprilike dvije godine, još nije bilo jasne ideje na koji način se prihvatiti crteža. Poslušao sam impuls, neartikuliranu potrebu i počeo o tome misliti. Lutajući raznim gradskim predjelima kroz godine i fotografirajući, osjetio sam da mi fotografija više ne daje ono iskustvo kojem težim. Bio mi je potreban novi pristup ili pak samo drugi rakurs koji je jednako neposredan kao i fotografija. Crtanje je procesualna i introspektivna disciplina, a procesualnost moje fotografije sadržana je u kretanju prostorom, dakle svemu onome što joj prethodi. Obje discipline vrlo su samačke.

Na što se referira naslov izložbe '10 od 9'?

Nema neke referentne točke na koju bih se pozvao. Više se radi o nekom overloadu, začudnim i naoko paradoksalnim situacijama kojima sam se kretao u Parizu i koje čine svakodnevni životni okoliš. Sve se odvijalo u velikim brojkama: ogromna predgrađa, svakodnevno prehodavanje pustih kilometara, a preklapanje mnogih i raznolikih slojeva u prostoru veliko je i vrlo dojmljivo, kao da se radi o nekom drugom mjerilu. U konačnici, vidio sam da sve ono što bismo inače nazvali apsurdnim, paradoksalnim, ružnim ili brutalnim ima svoje razloge, svoju genezu i atmosferu. Dakle, nije eksces nego proces. Ako je proces, koliko god bio čudan, možda je i objašnjiv. Nametnulo mi se kao vrlo logično rješenje proračunato zamijeniti devet i 10 i dobiti istu maksimalističku situaciju u koju sam bio uronjen tijekom boravka u Parizu.

Na Vašim fotografijama vidimo fragmente građevina i ljude u pokretu, ali ne vidimo karakteristične arhitektonska zdanja ili spomenike koji bi nam otkrili o kojem se konkretnom gradu radi. Kako su nastajale fotografije i je li za njihovu percepciju važna informacija o kojem mjestu je riječ?

Zapravo, ljudi na fotografijama i nema, osim na par mjesta i samo tamo gdje odigravaju neku ulogu, kao i sve ostalo što je na fotografijama. Vrlo rijetko sam stavljao prostor u odnos s ljudima. Ljudi su uvijek sadržaj, vrlo snažna identifikacijska točka, a ono što me zaista zanima je prostor, slobodan od sadržaja. Fotografije su nastajale u dugim lutanjima rubnim dijelovima Pariza. U tim kvartovima sam provodio najviše vremena. Što se tiče mojih radova, ne mislim da je identifikacija mjesta osobito važna. Radi se više o općim mjestima oživotvorenim u tom i tom gradu. Eto, to je u ovom slučaju Pariz.

308694,308676,308538,308710

U ovom ciklusu bavite se prostorom anonimnosti, a nedavno je u Umjetničkom paviljonu predstavljen i Vaš ciklus koji tematizira anonimne ljude koji se svakodnevno voze vlakom. Jesu li ti ciklusi povezani i na koji način?

Ne radi se samo o putnicima u vlaku. Fotografirao sam putnike u javnim prometalima, tramvaju i vlaku, mjestima osame u gomili. Putovanje od točke A do točke B u kojem se nalazite u istom prostoru sa sasvim nepoznatim ljudima najčešće rezultira svojevrsnim povlačenjem u sebe. Fotografirao sam suputnike u trenucima dok izostaje bilo kakva socijalna komponenta, dok su sami sa sobom, isključeni iz konteksta i neposrednog okoliša. Možda mogu reći da me je zanimalo portretirati ljude dok ne daju nikakav sadržaj na van, dok su sasvim zabavljeni svojim sadržajem unutra, a to je jedino moguće tako da ni ne znaju da su fotografirani. Moj osobni odnos prema suputnicima identičan je odnosu koji imam prema prostoru kojim se krećem. Nastojim biti samo distancirani svjedok, ništa više. Ne sudjelujem.

Tema vremena i otuđenosti vidljiva je i u nekim Vašim prijašnjim fotografskim ciklusima. Je li to jedna od stalnih preokupacija u Vašoj umjetnosti i što Vas još intrigira?

Problemu otuđenosti pristupa se vrlo stereotipno, goleme novogradnje otuđena su mjesta, a pitoreskne ulice, trgovi i lijepi građanski stanovi humana mjesta. Neodrživa je to podjela. Zar doista mislimo da prostor koji je toliko impregniran poviješću, potrebom i potragom za lijepim i udobnim lišen otuđenosti? Nije li ta grozničava potraga za lijepim, otuđenje samo? Ne poznajem većeg otuđenja od simboličkog jezika, a taj jezik nerijetko i oblikuje prostor. Jedan izraziti primjer situacija je iz najstrožeg centra Pariza, mosta de l’Archevêché s tisućama 'ljubavnih lokota', simbola obožavanja, čiji se ključevi, prema ritualu, bacaju s litica ili u rijeku kako nitko drugi nikada ne bi 'otključao' njihova srca. Da se želim baviti otuđenošću, ne bih uopće imao potrebu ići na periferiju grada, ostao bih u centru. Istina je da se na mjestima bez identiteta, ispražnjenog sadržaja osjećam vrlo ugodno, čak i slobodno. Ti me prostori ostavljaju na miru, a ono što me ostavlja na miru jest i neodoljivo lijepo. Da, prostor me zanima, ne samo fizički, urbani. Prostor ima mnogo pojavnosti. Mentalni prostor strahovito je uzbudljiv. I u dizajnu najviše se bavim prostorom knjige.

Osim umjetnošću, bavite se vrlo uspješno i grafičkim dizajnom. Jesu li to različite kreativnosti i morate li se boriti kako biste ih pomirili?

Često se susrećem s tim pitanjem. Moje je iskustvo da su to u osnovi dvije vrlo različite discipline. Možda je jezik taj koji najočitije razlikuje ta dva djelovanja. U mom slučaju još veću razliku čini osnovna motivacija zašto radim to što radim. Kada radim dizajn, razlog je u većoj ili manjoj mjeri uvijek prisutan bez obzira radi li se o nekom samoiniciranom projektu ili naručenom poslu. U domeni umjetnosti pitanje razloga mi nije parametar koji će na bilo koji način utjecati na odluku, želju ili potrebu da napravim neki rad. Od ranih dana me intrigiralo pitanje zašto se bavim umjetnošću. Međutim, sada sam sve skeptičniji prema tom pitanju i skloniji sam mišljenju kako to pitanje i nije neka osobita tema. U smislu osobne realizacije ili nečeg što bi me ispunjavalo zadovoljstvom radeći u obje discipline nema borbe pa time nema ni pomirenja. Kada svakodnevno radite u više domena istovremeno, borba se jedino odvija oko raspoloživog vremena, energije i koncentracije. Rješenja se nametnu sama po sebi, dok radim jedno, kudikamo manje radim ono drugo.