HRVATSKA KNJIŽEVNOST U NJEMAČKOJ

Stereotipima unatoč, dobri hrvatski romani prepoznati u inozemstvu

25.03.2009 u 08:56

Bionic
Reading

Članica žirija književne nagrade roman@tportal.hr Alida Bremer piše o recepciji hrvatskog romana na njemačkom jezičnom području. Zaključuje da su hrvatski romani novijeg datuma pozitivno i kritičarski relevantno analizirani unatoč 'povijesnoj mržnji' i 'balkanskom kaosu', stereotipima koji su dio općeg znanja njemačkih čitatelja, urednika i izdavača

Mađarski pisac Péter Nádas je nedavno u Neue Zürcher Zeitungu, objavio reportažu 'o Balkanu'. I novina i autor su ugledni i jedva im se može pripisati površnost ili loš stil. Pa ipak, Balkan je tema na kojoj povremeno zakažu i oni najbolji.... Nádas je na njemačkom jezičnom području kao kod kuće, pa valjda zato u ovoj reportaži ispunjava očekivanja koja bude stereotipi o Balkanu, dapače, čak ih i premašuje. U podnaslovu stoji: 'Doduše se Balkan polako kreće prema Europi, ali je ipak po svojim pogledima i mentalitetima i dalje tvrdokoran...'

Prva scena se odigrava u Ljubljani, gdje neka djevojka s licem punim 'povijesne mržnje' navodno šalje k vragu Nádasevog pratioca, jer ju je ovaj naizmjenično na hrvatskom i slovenskom upitao za put. Ova mržnja dolazi otuda što je djevojka čula hrvatske riječi, zaključuje autor. Ni u jednom trenutku on se ne pita da li je djevojka razumjela pitanje, kao ni da li je njegov mađarski pratilac dobro razumio što je djevojka odgovorila, on naravno ne daje baš nikakvo objašnjenje o kakvoj se 'povijesnoj mržnji' radi (vjerojatno o vječnim 'balkanskim ratovima' u kojima se 'svi bore protiv svih', pa mu se eto čini da su u njima naročito aktivni Slovenci i Hrvati). To što većina Slovenaca govori hrvatski (i engleski i njemački) ga ne zanima. Nádas mora na Balkanu pronaći mržnju, pa kad ga put navede u Ljubljanu, onda je tamo i pronalazi.

Na Balkanu se mora pronaći i kaos, pa kako ga nije bilo u Ljubljani, onda je Bukurešt baš zgodan za to. Druga scena se dakle odigrava u Bukureštu (čitatelj se u nevjerici pita koliko je taj Balkan rastezljiv?) i odnosi se na grijanje u hotelu. Autor nije odmah uočio regulator, pa mu je bilo vruće i nije mogao spavati, a onda je još neki gost pušio u sobi za nepušače, pa se uključio alarm. Nikako nisam uspjela razumjeti što je tu balkanski „mentalitet“ iz podnaslova, niti što pisac želi reći, samo sam razmišljala o honoraru koji je dobio za ovu 'reportažu'. Predrasude o Balkanu (koji je smješten između Koruške i Crnog mora i ponekad se zove 'Jugoistočna Europa') nepokolebljive su i ogromne kao švicarski honorari i time je već puno rečeno na temu očekivanja na koja nailazi hrvatski roman preveden na njemački jezik.

Dvori od oraha Miljenka Jergovića

'Povijesna mržnja' i 'balkanski kaos' ugrađeni su u recepcijsko očekivanje, pa bi ih Nádas sigurno našao i u Zagrebu ili Rijeci da je tamo navratio, a ilustrirao bi ih bilo čim, kao što je to uradio i u Ljubljani i Bukureštu. Iznenađuje samo koliko inače inteligentnih, obrazovanih i kritičnih švicarskih i njemačkih čitatelja potpuno mirno prihvaća gomile ovakvih novinskih zapisa, koji stalno potvrđuju jedno te isto: Superiornost onih koji kao promatrači 'otkrivaju' ovakvu egzotiku, te onih koji ju kao recipijenti konzumiraju. Književna publika nije oslobođena ovog uvriježenog koda, koji se aktivira čim se u ruku uzme roman hrvatskog pisca (i slovenskog i rumunjskog, naravno, što stvar ne čini jednostavnijom). Pri tom se u okviru jedne reportaže, koja se pita da li je Balkan kompatibilan s Europom, nameće negativan sud, dok se - kad je umjetnost u pitanju – balkanska komponenta doživljava dvojako. Razbarušeni umjetnik s Balkana imginira se kao strastven i tragičan, kao onaj koji intenzivno proživljava stvarnost i ima što za ispričati, a filmovi Emira Kusturice su mjerilo i uzor. No u isto vrijeme, vjerujući kako zna što od takvih umjetnika mogu očekivati, publika reagira sa zamorom i zasićenošću prije nego što je neku 'balkansku' knjigu i uzela u ruke.

Bilo bi međutim nepravedno reći da se očekivanja iscrpljuju u stereotipima o Balkanu. Većina recenzija objavljivanih zadnjih godina ove je stereotipe doduše prizivala kao okvir, a koordinate su bile uglavnom taj strašni i magični Balkan, te nešto konkretnije rat u bivšoj Jugoslaviji, pri čemu su se ove dvije konstante rado kombinirale (da balkanske zemlje Bugarska, Makedonija, Albanija i Grčka devedesetih uopće nisu ratovale je pri tom sitnica, kojom se nitko ne zamara). No upravo zbog tvrdokornog njegovanja predrasuda iznenađuje činjenica da su hrvatski romani novijeg datuma bili ne samo pozitivno, nego i kritičarski relevantno analizirani.

Oči Ede Popovića

Dakle, nakon što bi ukratko opslužili stereotipe (ukoliko je u romanu postojao i najmanji tematski povod za to), kritičari su se bavili jezikom, stilom, strukturom, likovima i pričom i donosili estetske sudove, koji nemaju veze s geopolitičkim kontekstom autorove biografije. I to je ono što fascinira. Iako stereotipi o Balkanu prividno olakšava pisanje kritike, jer se kritičar može osloniti na sva gore opisana očekivanja, čini se da su stereotipi ipak samo neka vrsta dekoracije, a zatim dolazi pravi kritičarski posao. Pa ako je priča 'predvidljiva' i 'neuvjerljiva', kao što je bio okarakteriziran jedan roman, onda ne pomaže ni balkansko-ratna tema, a ako kritičar smatra da se radi o majstorski ispripovijedanom tekstu, onda ga uopće više ne zanima što tema romana nije rat ili Balkan, iako je pisac iz Hrvatske. Ova činjenica ohrabruje i motivira, iako virulentno djelovanje stereotipa najbolje osjećaju literarni agenti koji bi mogli i sami napisati čitave romane o odbijenicama koje su im uputili urednici izdavačkih kuća, a u kojima su argumenti protiv neke knjige hrvatskog pisca najčešće sagrađeni upravo na stereotipima ili na strahu od njih. Budući da su stereotipi kontinuirano prisutni postali su dio 'općeg znanja', pa tako urednici npr. znaju odbiti agenta riječima kako čitatelji ne razumiju konflikte na Balkanu ili kako su čitatelji umorni od priča o ratu i nasilju – iako se u dotičnom romanu možda uopće o tome ne radi.

Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić

Prva prepreka je dakle urednik izdavačke kuće i romani koji su ovu prepreku savladali uspjeli su u tome najčešće zato što su – dobri romani, a ne zato što su se dodvoravali stereotipu, kako se kod kuće često zna zaključiti. Prije bi se reklo da je upravo suprotno i da su balkanska povijest i ratno iskustvo kao teme daleko zahtjevnije od drugih tema, jer se moraju dokazati pred gomilom banalnih zapisa poput onog Nádasevog. Malobrojni hrvatski romani objavljeni na njemačkom jeziku bivaju recipirani kao velika literatura i uspoređuje ih se s relevatnim europskim i američkim naslovima. Dvori od oraha Miljenka Jergovića, Oči Ede Popovića ili Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić su u zadnjih dvanaest mjeseci bili opisivani kao važni romani svjetske književnosti u novinama kao što su Neue Zürcher Zeitung, Frankfurter Allgemeine Zeitung ili Der Spiegel. Ne smije se pri tom zaboraviti da se ovi romani oprobavaju u konkurenciji najboljih romana iz svih zemalja, a ne samo iz njemačkog jezičnog područja, jer se na njemačkom tržištu uistinu može pronaći romane iz cijelog svijeta. Negativno očekivanje opterećeno balkanskim mitovima je samo jedna prepreka više, koju ovi autori u odnosu na poljske, nizozemske ili francuske moraju savladati, no kad ih savladaju i uspiju ući u krug probranih romana o kojima se piše, onda se vidi da se dobar roman prepoznaje svim stereotipima unatoč.